Loading

Razmišljanja na temu hladnoće i života inspirisana pričom o najhladnijem gradu na svijetu

Autor: Hana Kazazović

gradovi1Nisam meteorpata i nemam problema sa vremenom ali definitivno bolje funkcionišem kada je toplo i sunčano. Juče sam bila skoro bolesna jer je u Zenici bilo ovakvo vrijeme i čitav dan sam imala osjećaj kao da mi nešto sjedi na glavi. Danas sunce i odmah sve izgleda ljepše i pozitivnije. Čak ni isključenje grijanja jer nam je u gradu opet krepucno kotao mi nije tako teško palo.

Sjedim tako danas obučena kao da ću u drva  a to znači par čarapa, priglavke, 2 majice, džemper… samo mi fale šal i rukavice, i radim. U tome mi brat šalje link na tekst od kojeg sam se smrzla ali bukvalno. Tekst je o najhladnijem gradu koji se zove Jakutsk a nalazi se u Sibiru (a gdje bi drugo?). Možete ga pročitati na http://www.6yka.com/novost/33530/jakutsk-najhladniji-grad-na-svijetu Uglavnom, strašno mi je bilo i zamisliti da postoje mjesta u kojima se škola zaustavlja tek na -55°C i još teže mi je zamisliti da neko dobrovoljno živi na takvom mjestu.

Podsjeti me to na dokumentarac sa nekim Eskimima koji letimično pogledah neki dan. Uglavnom, tih nekoliko Eskima putuju sa onim svojim sankama čitav dan u potrazi za hranom. Slomiše se jadni da bi našli hranu i da bi je ulovili te da bi tako preživjeli još jedan dan. I tako ja sjedim i gledam ih i kontam u sebi: “Dragi moji Eskimi, slatki ste i divni ali ja vas ništa ne kontam. Mučite se da biste preživjeli danas i dočekali sutra da biste ponovo sutra išli u potragu za hranom? Mislim – u čemu je poenta?”

Stvarno se povremeno, kad vidim takve stvari, pitam kako li izgleda život na takvim mjestima. Da li ljudi koji tamo žive ne znaju za nešto drugo pa im se to čini ok ili jednostavno u svoj toj borbi za život nemaju vremena za razmišljanja o smislu života. Ko zna u stvari, možda su oni sretniji od nas? Možda njihov život ima više smisla nego naš? U krajnjem slučaju ko sam ja da im sudim?

Nego, da se vratim na Jakutsk. Pričam mami i tati o tom fenomenalnom frižider-gradu i tata se zeza kako bi bila genijalna fora u neku nagradnu igru uvrstiti odmor od 7 dana u Jakutsku. Odmah mi tu isceniramo par varijanti dodjele, zamišljajući sretne smrznute parove kako dolaze u grad te njihove reakcije. I tu se ja sjetim svoje aplikacije na telefonu Yahoo Weather u kojoj držim moje omiljene gradove da u svakom momentu mogu provjeriti koliko je stepeni kod njih. I naravno, dodam odmah Jakutsk da vidim koliko je sad kod njih trenutno. I smrznem se ponovo kad ugledah -38°C. Neštom malo prije 4 ujutro kod njih je eto, malo prohladno. A dan im traje nekih 5 sati – od 10:34 do 15:52.

Šta li se ja bunim i drhtim kad je -4°C?! I koja sam kmeza i gnjeca, jel’ da?

Nego, imam ja u toj aplikaciji moje omiljene gradove i bar jednom dnevno je otvorim i pogledam koliko je sati i kakva je temperatura u njima. Pomalo blesav ritual možda, šta znam, posebno kad vidite koji su to gradovi na primjer.

gradovi1

U ovom prvom živim, drugi volim zbog sebe i želim što više vremena provoditi tamo ubuduće, treći i četvrti volim onako, zbog ljudi koji su tamo i zbog nekih dragih i lijepih trenutaka koje sam provela u njima.

gradovi2

Ovdje je mix gradova koje volim zbog ljudi i vremena koje sam provela u njima (Zrenjanin i Novi Sad), grad koji me osvojio za samo par sati koliko sam provela u njemu i kojem ću se sigurno još vraćati (Rijeka), te grad koji se nalazi na prvom mjestu mojih želja za posjetiti ga – Kopenhagen. Obzirom da nisam nikad bila u inostranstvu (osim ovom što je nastalo raspadom bivše nam države), maštam o tom nekom svom prvom putovanju u inostranstvo i nekako bih baš voljela da to bude Kopenhagen. Da li će ostati samo na mašti vidjećemo, ali eto, pratim uvijek koliko je stepeni tamo.

gradovi3

A ovo su gradovi koji su mi egzotika i koje pratim onako da bih imala uvid u to kakvo je stanje na čitavoj planeti. Peđa (brat) će to vjerovatno vjerovatno objasniti mojim horoskopskim zankom jer za Strijelce važi valjda da im je i planeta nekad mala. I ja se slažem sa tim – nemam neku preveliku želju za sada ići u Australiju ili Japan, ali eto, volim znati kakva je trenutna situacija kod njih, kao da su mi u komšiluku. Ako ćemo iskreno, komšiluk me nešto posebno nikad i nije interesovao.

Uglavnom, grijanje mi ne radi. Ne znam kad će Indijci zakrpiti kotao i do kad će nam biti hladno. I koliko god zvučalo blesavo meni malo lakše kad pogledam u ove cifre i vidim da ima negdje i gore nego kod nas.

Možda me ova Bosna totalno ubila u pojam pa se tješim time da uvijek od lošeg može gore. Vjerovatno i jeste, jer ja vrlo lako nađem nešto čime ću se utješiti i sve češće imam osjećaj da to već odavno nije vrlina nego mana. Ali za sad ne znam drugačije. Možda kad se malo izvučem odavde, maknem na neko vrijeme i progledam pa shvatim neke stvari. Do tad ću ovako, jer kad malo bolje razmislim – drugačije i ne znam.


Leave a Reply

X