Autor: Hana Kazazović

Znate kako to ide – umre neka poznata ličnost i par minuta kasnije društvene mreže su pune ljudi koje žale za njom. RIP uz njeno ime najčešće bude trend na Twitteru, i odjednom vam se čini da je vašem kompletnom tajmlajnu upravo on bio omijeni glumac ili ona omiljena pjevačica.

Uporedo sa tim takođe kreću i tvitovi na temu “Ispade baš svima on bio omiljeni glumac” ili “Žalite za njim a ne žalite za žrtvama xy”, uz navođenje konkretnih slučajeva stradalih, na primjer momka kojeg je ubio ludak autom ili majke koja je u ratu izgubila nekoliko sinova.

Zašto je to tako? Zašto će hiljade ljudi prije reagovati na smrt poznate osobe nego što će suosjećati sa patnjom nekog ko im je tu blizu i ko je takođe doživio veliku tragediju?

Zato što na naša osjećanja i reakcije veoma utiče povezanost sa ljudima. Sa osobama sa kojima ostvarimo bilo kakvu emocionalnu vezu osjećamo povezanost, bez obzira na to što ih nismo nikada upoznali, možda čak ni bili blizu njima.
Glumci u filmovima koje smo gledali i koje smo voljeli nam postanu dragi. Pjevači uz čije se pjesme veselimo, plešemo, volimo, plačemo – svi postanu dio našeg života. Kada umru, bez obzira na način, osjećamo se kao da je umro neko koga smo znali i ko nam je bio blizak i žalimo.

U suštini, ta povezanost je stvarna bez obzira što je jednostrana. Ono što veže ljude sa ljudima, događajima i stvarima jesu emocije, a one su veoma stvarne. Posao umjetnika jeste da u nama izaziva emocije i uspješniji su oni kojima to ide bolje. Zato nakon smrti bilo koga od njih imamo toliko njih koji žale i osjećaju potrebu da to javno podijele na društvenim mrežama.

Kod tog dijeljenja na društvenim mrežama takođe nema ništa neobično. One i jesu uglavnom poligon za istresanje osjećanja – pogledajte svoje news feedove na Facebooku ili timeline na Twitteru i vidjećete da su 80% svega na njima emocije – ljutnja, bijes, nezadovoljstvo, tuga, sreća, radost… Ok, hranu ne uzimam u obzir, nju ćemo ostaviti po strani.

Uglavnom, emocije se najviše dijele na društvenim mrežama jer je ljudima u suštini najvažnije kako se osjećaju.

Naravno, ima i onih koji ne spadaju u prosjek, na primjer oni koji tvitaju zbog posla ili oni koji ne žele sve što pomisle dijeliti sa previše ljudi, ili onih koji društvene mreže ne koriste spontano nego planiraju šta će i kako postavljati na njih… Ali govorim o nekom prosjeku ili većini.

Zašto se mnogo rjeđe može vidjeti da se ljudi identifikuju sa tragedijom nekog ko nam je fizički blizu, poput oca koji je izgubio sina i koji stoji danima na mostu u Beogradu tražeći da se pronađe ubica?

Iz istog razloga – povezanosti. Koliko god grubo zvučalo – malo ko ima emocionalnu vezu sa tim ocem. Malo ljudi inače ima sposobnost stavljanja sebe u tuđu ulogu, bez obzira što se danas sutra svi možemo naći u istoj situaciji. Možda čak prođu pored njega ne osvrnuvši se jer ih njegovo stajanje ne dotiče. Nisu se povezali sa njim, ne znaju njegovu priču i jednostavno im njegova tragedija nije stigla do duše.

Međutim, situacija se mijenja kada je u pitanju neko koga poznajemo. Ako se našem prijatelju desi nešto ružno, reagovaćemo jer sa njim imamo povezanost. Čak i kad veza nije direktna, kad nam na primjer blizak prijatelj ispriča kako je njegov rođak doživio nešto ružno – reagovaćemo jer smo posredno stvorili tu vezu.

Evo još jedan primjer – na Facebooku vam može pred očima danima biti informacija o tome kako se skuplja pomoć za nekog. Možda ćete čak i reagovati – uplatiti novac, nazvati humanitarni broj, podijeliti informaciju. Međutim, ako tu informaciju nakon par dana podijeli vama bliska osoba uz riječi kako je osoba za koju se pomoć skuplja njen blizak prijatelj sa kojim je odrasla, reagovaćete dodatno. Stvorićete posrednu povezanost i odjednom će se u masi drugih baš taj konkretan slučaj izdvojiti kao vama bliži i važniji.

I to je sasvim normalno, jer kako već rekoh – ljudi smo i vežu nas emocije. One su vjerovatno nešto najoriginalnije što imamo, bez obzira da li su pozitivne ili ne.

Sjetite se toga kad sljedeći put vidite na Facebooku ili Twitteru RIP za bilo kim. A ako vas nerviraju takvi ljudi i smeta vam to što pišu, otpratite ih. To je puno poštenije nego da ih kritikujete i ismijavate zbog napisanih stavova ili osjećanja, bez obzira na to iz kojeg razloga su napisani i da li su iskreni ili ne. Znate, vjerujem, da na društvenim mrežama nije obavezno pratiti bilo koga.


 — —