Autorica: Hana Kazazović

Jugo je i kod nas i moguće da je dijelom uticao i na mene pa sam pojačano osjetljiva. Ali, ovo su stvari koje mi uvijek smetaju, samo nemam nekad vremena ni živaca da ih ističem i upirem prstom u njih.

Kako imaš petlju uraditi nešto – bez dozvole?

Juče pročitam vijest kako je na kakanjskim Ponijerima 90% vikendica izgrađeno bez dozvole. Od 450 vikendica njih 90% je odlučilo – stisnulo petlju – skontalo da “šta ima neka država njima tamo određivati mogu li ili ne mogu i šta i kako graditi!” i – sagradili vikendicu.

Kad sam svojevremeno imala malu prodavnicu, ja nisam imala petlju reklamu postaviti dok nisam dobila dozvolu za nju. Ne znam jesam li ja kukavica ili prosto nisam napravljena za ovaj sistem, ali – meni ovo nimalo nije normalno.

Neko odredi da ti treba dozvola jer valjda treba procijeniti može li to tu – zbog infrastrukture, vodosnabdijevanja, rasporeda, planova, ne znam ni ja čega već. A većina? Ma daj, hahahaha, kakva dozvola? Kome to treba?

Rješenje se nazire jer je nedavno kod nas ministarstvo odlučilo da tu nelegalnu gradnju – pazite sad – legalizuje. Meni je to još nenormalnije od ovog da neko gradi bez dozvole. Time ta ista država samo priznaje i kaže “Pa da, šta nas imate slušati, radite po svome a onda ćemo mi to nekad legalizovati svakako!”

Sjećam se da je jednom prije ne znam sad tačno koliko godina država kaznila one ljude koji su plaćali RTV pretplatu. Kako? Tako što je svima onima koji je nisu plaćali – oprostila dugove. Time je urednim platišama poručila da su magarci, je li tako?

Bahatost se nagrađuje, finoća se kažnjava

Znate onu situaciju kad sve pokušavate fino i ljubazno riješiti pa svi misle da ste budala i još vas više nagaze i maltretiraju? A kad ste glasni, drski, bezobrazni – sklanjaju vam se s puta.

To je ovdje glavno pravilo po kojem se svi ravnaju. Ima moj brat skoro primjer – plaća garažu ispred zgrade da bi imao uvijek sigurno parking mjesto. I svako malo ima problem s ljudima koji parkiraju svoja auta ispred njegove garaže. Nedavno je čak komšija koji ima svoju vlastitu garažu, a mrsko mu stalno auto uvoziti u nju, parkirao ispred garaže. Ali ne svoje, nego bratove. Da. Pokušala sam zamisliti mozak koji smisli da je to logično i ne ide mi, ne ide nikako.

I tek kad je brat održao par puta tiradu likovima koji to rade i nagovorio im se – počeli su da poštuju to njegovo mjesto. Pri tome, moram naglasiti, zatvoren je prilaz zgradi i vrte se stalno tu isti ljudi – isti stanari i vlasnici poslovnih prostora. Znači nema nikoga ko dođe sa strane pa u nedostatku parkinga – parkira.

Kad smo kod ove bahatosti, sretnem je često u redovima – banke, pošte, prodavnice. Ja ne volim da se svađam i ne volim da nekog pozivam na red. I vrlo mi je teško odreagovati kad stojim u redu i neko sa strane hoće “samo nešto da pita, ubrza, žuri mu se i sl”. Jer, kad reaguješ, onda se moraš i posvađati. Meni to nije omiljena aktivnost, a takvim ljudima je valjda duševna hrana i uživaju u tome. I uvijek bude na kraju gore meni nego njima.

Znam, pješaci su naporni i smetaju

Opet o saobraćaju. Svaki dan silazim s trotoara da bih prošla parkirane automobile čiji vlasnici dižu pare na bankomatu, kupuju u voćari, prodavnici, pošti i sl. Neki dan siđem i prolazim sa strane vozača koji hajde što stoji parkiran na sred trotoara, nego ni ne gleda oko sebe jer je sam na svijetu, očito. Umalo me ne udari vratima jer je krenuo izaći. Na moj zbunjeni pogled odgovorio je jednim koji me natjerao da se preispitam jesam li ja u prekršaju ili on.

O vozačima koji voze bez dozvola, pijani, ubiju ljude pa ih odmah puste na slobodu da ne govorim. Previše je takvih primjera i ta bahatost za volanom nas je dovela do toga da kad negdje stigneš živ i zdrav trebaš zahvaliti svim svecima, Bogovima i ko se već čemu moli, pošto su oni očito jedini ostali da regulišu situaciju na cestama.

Dok ne naučimo letjeti neće nam biti bolje, definitivno.

Čuvajte zdravlje, jer nema ništa gore nego ovdje ganjati liječenje

Razmišljam danima o poznanici, sugrađanki koja bije najveću životnu bitku trenutno. Dijelila sam već link za pomoć ali evo ponovo – svaka marka je od pomoći. Kad se nađeš oči u oči s tako nekom strašnom dijagnozom, ne ostaje ti puno toga na raspolaganju osim da se boriš. Da svu svoju snagu usmjeriš na liječenje i borbu. Osim ako ne živiš u BiH – tad se češće moraš prvo na glavu nasaditi da nađeš način za borbu – da skupiš sredstva, da nađeš gdje mogu da te liječe, da se brineš o 1001 stvari koja te opterećuje i koja ti sigurno ne pomaže u toj borbi.

Pa tek onda, ako sve to uspiješ skupiti i srediti, možeš da se boriš za zdravlje. Pa u klinac više, eto!

Udahni duboko 

Ako smiješ. Ako živiš na više od 1000 m nadmorske visine. Ako nisi u nekom od naših gradova koji smrde, guše, koji su zagađeni, u kojima se drveće siječe kao da nam je neprijatelj. Nedavno izađem na balkon i prva stvar koja mi je prošla kroz glavu je da bi mjerač zagađenja pregorio da ga neko tu u ulici postavi, obzirom da je komšija naložio nešto što mi je automatski natjeralo suze na oči. Od velikih zagađivača, preko malih, pa sve do automobila – ne znam šta je gore i šta se više otelo kontroli. Znam samo da štipa za oči i smrdi i znam da ćemo se svi podaviti samo tako.

I na kraju – pitate se zašto ljudi odlaze iz BiH? Da, i ja isto.