Čitam jutros kako naučnici u Holandiji planiraju uskoro praviti hamburger od mesa kojeg neće dobiti klanjem nego će ga uzgojiti. Tačnije, proizvešće mišićne ćelije u laboratoriji. I razmišljam o tome kuda to ide ovaj svijet?

Nedavno sam gledala onaj film “Food Inc” i neko vrijeme poslije njega nisam mogla proći pored mesnice a kamoli pojesti meso. Posebno piletinu, jer baš u tom filmu je prikazana transformacija pileta u zadnjih 40-ak godina. Pile je prije bilo normalno, a današnja pilad su u stvari pileća prsa sa nogama. Kao ove mlade dame kad upumpaju brdo silikona, samo što mi ove pileće jedemo. I skupo plaćamo.

Skoro sam bila u Vojvodini, baš u vrijeme kad su friško posijane oranice. Sjećam se kad sam prije 15-ak godina ljeta provodila u njivi okopavajući kukuruz. Zanimljiv posao, ujutro u 4 izađeš u polje sa motikom i braniš kukuruz od korova. Sad više to ne rade, imaju neke tvari kojima popršću kukuruz, i te tvari tačno znaju da korov trebaju ubiti a kukuruz ostaviti. A posebna priča je o kukuruzu, ima isto u filmu. Kukuruz je danas 90% onog što jedemo, samo što to ne znamo.

Padne mi u svemu na pamet priča o Gojku i jagnjetini. Moj čoJk jednom išao sa rođakom i svratio na hodočašće kod Gojka. Naravno, narudžba klasika – daj mi pola kile, ali ako može od rebara. Kaže mu rođak “Ovdje prodaju jagnjad a ne radijatore! Kako mogu svi što naruče dobiti meso od rebara?!”

Stvarno, za sada i nekako možemo pojesti nešto što je stvarno hrana. Ali za koju godinu zamišljam kako ću na prozoru umjesto saskije sa cvijećem imati saksiju sa mesom. Kupiš sjeme teletine, zasadiš u zemlju i nikne ti mišić. Poslije to samo malo isfaširaš i eto ga – pljeskavica!

Samo se pitam na šta li ćemo mi tada ličiti…