Okitili su nam grad. Na sve strane svjetlucaju lampice i pokušavaju nam stvoriti prazničnu atmosferu. Nakit je izgleda bilo jeftinije nabaviti „na veliko“ pa se momci angažovani na kićenju ne zaustavljaju – nakon glavne i par sporednih ulica prešlo se na kićenje malih uličica. Za koji dan ću ih početi zaobilaziti u malo većem luku da ne bi došli u iskušenje da i na mene nakače jedan grozd sijalica.

I pored bogatog ukrašavanja ne osjeća se praznična groznica. Možda je to zbog toga što mi sve češće nakon praznika brojimo žrtve i slušamo izvještaje iz MUP-a. A možda je i zbog recesije? Svi se bojimo te strašno najavljene recesije. Ne znam da li je strah veći zbog toga što sama riječ zvuči strašno a u zemlji u kojoj je (kažu) 30% pismenih ljudi opasne riječi zvuče baš tako – opasno. Ili je možda recesija stvarno pokucala prije Nove godine na vrata i stegnula nam novčanike. Kako god, praznici se bliže a jedva da će biti novca za Rusku salatu. Za municiju i noževe će biti, garantovano.

Međutim, postoji jedan veliki broj ljudi koji će Novu godinu započeti ili na nekom egzotičnom mjestu, ili uz skupa vina i ekstravagantne delikatese, uživajući. Oni neće brinuti o recesiji jer vrlo vjerovatno već imaju sumu novca koja obezbjeđuje čak i njihove dalje potomke.

I dok razmišljam o njima sve mi se češće vrti po glavi da živimo u „suprotnom svijetu“. Sve sa čim se srećem, sve što vidim, čujem ili osjetim je upravo suprotno od onog kako mislim da bi trebalo biti.

Pametni ljudi najčešće jedva sastavljaju kraj sa krajem. Pod pametni mislim na one koji su značajan broj godina posvetili izučavanju nauka i rješavanju raznih problema. Sad će vam sigurno pasti na pamet da postoji veliki broj doktora, advokata ili nekih drugih stručnjaka koji ipak imaju velike prihode. I u pravu ste – postoji. Ipak, ako ih uporedite sa bilo kojim političarem ili nekim od aktuelnih moćnika onda ćete shvatiti šta mislim – nemaju ni približno onoliko koliko imaju ovi drugi, a rade sigurno puno više. I najčešće rade svoj posao, ono za što su se školovali.

U ovoj kategoriji sam mislila samo na poštene pametne ljude. A biti pošten se danas nekako najmanje isplati. Do juče su tu osobinu isticali kao najvažniju i učili nas da nismo niko i ništa ako nismo bar pošteni. I prosto ne mogu da shvatim kad je ta osobina tako devalvirana. Kad je poštenje spalo na tako niske grane da se danas tretira kao neka vrsta mentalne zaostalosti. A proizvodi i slične efekte – kad ste pošteni najčešće uspijete zaraditi taman toliko da ostalima djeluje da ste zaostali. A i pogledi kojim vas ostali gledaju su otprilike tu negdje.

Prije je bilo važno znati što više. Mislilo se da će ti u životu više vrata biti otvoreno ako znaš mnogo. Pretpostavljalo se da će se tvoje veliko znanje sigurno lakše materijalizovati. Međutim, sada je onima koju znaju mnogo jako teško.

Prva prepreka ih čeka na radnom mjestu – skoro niko ne voli pametnog radnika koji će znati da koristi svoju glavu jer ga onda neće moći tretirati kao robota. Drugi problem im predstavlja razmišljanje (pošto oni koji znaju dosta imaju tu užasnu osobinu da razmišljaju). Umjesto da se „isključe“ takve osobe konstantno troše mozak misleći o svemu – zašto sad moram raditi ovo kad bi bilo pametnije ono, zašto direktor nabavlja ovu sirovinu kad je bolja ona tamo, zašto ovo ili zašto ono.

Nemam ništa protiv seljaka. Pod seljacima mislim na ljude koji žive na selu i rade sve ono što seljaci rade. Ne da nemam ništa protiv njih nego im se divim. Međutim – ne volim seljake u gradu. To je posebna sorta ljudi. Zadnjih godina je na snazi njihovo vrijeme. Astrološki rečeno – prije nekih 16 godina smo ušli u godinu Seljaka. Samo što je u Astrologiji poznato koliko traje koja godina i period, a u ovom našem slučaju je to nemoguće predvidjeti. I tu je sve suprotno – seljaci žive u gradovima i rade na visokim funkcijama. Građani žive najčešće u Australiji, Americi i Zapadnoj Evropi i rade šta stignu. Diplome visokih škola koje su završavali ovdje mogu samo okačiti na zid, radi podsjećanja.

Prije se znalo – ako si miran i povučen niko te neće dirati i niko te skoro neće ni primjećivati. Danas te niko ne dira ako si mangup i problem. A ako si miran i povučen onda si poligon za iživljavanje raznih frustracija.

Još neke suprotnosti koje mi padaju napamet su prosto smiješne – ako imaš govornu manu ili si polupismen onda ćeš vjerovatno završiti kao voditelj na nekoj televiziji. Ako ti pismenost nikad nije bila jača strana onda obavezno konkuriši na mjesto novinara. Veće šanse da dobiješ posao u banci imaš ukoliko si završio školu za automehaničara nego ekonomski fakultet. A šanse da postaneš košarkaški trener su obrnuto proporcionalne tvojim igračkim kvalitetima.

I kad malo bolje razmislim nije tako samo kod nas. Da je neko prije samo 100 godina rekao da će planeta Zemlja na početku 21. vijeka sa svim svojim tehnološkim, elektronskim, medicinskim i drugim napretkom biti u situaciji u kakvoj se nalazi sada – da li bi iko u to povjerovao? Medicina je uznapredovala toliko da skoro ne postoji bolest koja se ne može otkriti i jedva da postoji bolest za koju nema lijeka. A sve su bolesti u porastu. Tehnologija je došla u takvu fazu da je pitanje dana kada ćemo ići na kafu na Mjesec. A sve je više ljudi koji nemaju šta da jedu. I sve je više zgrada koje se ruše čak i od blagih potresa. I sve je više djece koja ubijaju svoje školske kolege. I sve je više saobraćajnih nesreća. I sve su nam puniji zatvori…

Što nam je bolje – sve nam je gore. Kao da smo prošli kroz ogledalo i počeli živjeti obrnuto od onog kako bi bilo ispravno. Ne znam da li postoji nada da ćemo pronaći to isto ogledalo i vratiti se u normalno stanje. Kako vrijeme prolazi sve više imam osjećaj da nam je neko to isto ogledalo davno razbio.


 — —