Autor: Hana Kazazović

Tekst o testu ličnosti je bio vrlo čitan i iznjedrio puno lijepih komentara. Kad kažem lijepih mislim na one koji su me natjerali da se dobro zamislim da bih odgovorila na njih. Komentar koji je napisala V. me najviše zadeverao, toliko da je odgovor na njega u stvari ovaj tekst.

V. je oduvijek znala šta voli i to joj je postalo životna profesija. Međutim, pošto je u pitanju umjetnost, vrlo joj je teško opstati sa tom profesijom. Sama kaže da je napravila grešku zbog toga što je izabrala to i da bi danas, da može ponovo birati, izabrala nešto drugo, profitabilnije. Ona voli ono što radi i to je ispunjava, ali joj to ne može nadoknaditi nedostatak novca.

Uostalom, ovo je komentar u cjelini pa možete i sami pročitati.

komentar v

V. sigurno nije usamljena u svom načinu razmišljanja, pa sam zato i odlučila da napišem tekst a ne samo komentar. Znam da se mnogi nalaze u ovakvoj situaciji, odnosno da ovakvo razmišljanje igra veliku ulogu kod izbora profesije.

“Šta će ti to, nikad od toga nećeš moći živjeti! Upiši ekonomiju ili nešto što je sigurno!”

Koliko puta ste čuli ovo? Da, znam, i ja isto :)

Dvije stvari su bitne da znate, da biste opstali i preživjeli u ovom današnjem vremenu

Prva stvar je – ne postoji fakultet ili škola koja vam garantuje da ćete imati posao i sigurne prihode i ne postoji siguran posao.

Druga stvar je – imate pravo birati više puta.

Šta sve ovo znači?

Ne postoji škola koja vam garantuje dobar i siguran posao

Nekad se govorilo “Uči, sine, biće para. Samo ti završi školu, to je tvoja obaveza, a posao te čeka”.

U vrijeme kad se ukorijenilo ovo razmišljanje je zaista tako i bilo, tamo davnih pedesetih i šezdesetih godina. Na primjer, spomenuh u tekstu o babi i dedi da je moja mama ’64. završila srednju zubotehničku školu i odmah dobila posao u Zenici. Da, zbog posla se odlazilo u druge gradove jer je cijela država bila u razvoju i gradovi su se razvijali.

Fakultet ili škola ne garantuju posao nikome već decenijama, a posebno ne u zadnjih 20-ak godina od kako imamo globalizaciju, internet i ovo moderno vrijeme.

Nažalost, mnogi toga uglavnom nisu svjesni, jer je razmišljanje koje spomenuh i dalje veoma ukorijenjeno.

Takođe, toga nisu svjesni ni u samom šklostvu, od osnovne škole pa sve do fakulteta. Nisu svjesni da se danas stvari mijenjaju takvom brzinom da uglavnom znanja koja danas učite na fakultetima prestanu važiti dok ih završite.

Sve je ubrzano i zaista se teško snaći u svemu. Kako onda izabrati fakultet i životni poziv?

Tako što ćete biti svjesni da vam je fakultet koji vas zanima i koji želite upisati i završiti temelj koji ćete morati sami nadograđivati dok ste živi, svaki dan. Bilo koji fakultet da je u pitanju. Tih 3, 4, 6 godina, koliko god, su samo početak. Kad ih završite, tek tada ulazite u arenu sa njima i borite se – za dodatna znanja, za posao, za dokazivanje.

Najviše od svega se borite da naučite raditi svoj posao na najbolji način.

Jer upravo je tako – u određenom momentu svi prestanu gledati koju diplomu imate – gleda se samo znanje koje nudite. Zato ima ljudi koji uspijevaju i bez klasičnih diploma, zahvaljujući trudu i volji da uče na bilo koji način.

Imate pravo birati više puta

Ako niste već pogledali, preporučujem vam video koji je radio Marko Pavlović za AlJazeera – Pokreni. U njemu je Vanja Kenjić koja je završila 2-3 fakulteta i koja je rekla ove suštinske istine:

“Shvatila sam da ne mogu ja u životu imati samo jednu opciju za sreću.”

i “Sa 13 godina nisam znala da u životu ne biraš jednom, nego da inteligentni ljudi mogu odabrati 50 puta”

To je upravo tako. Ona je konkretno imala želju da postane pilot, ali je zbog “kad ste vi vidjeli ženu pilota” morala odustati od svog sna, pošto nisu primali žene u tu školu. Međutim, našla je nove snove i posvetila im se.

Ako vam prvi izbor nije zadovoljavajući i niste sretni – nemojte stajati i žaliti nad njim, ma koliko godina da imate. Pisala sam već o ženi koja je u 50-oj upisala fakultet. Sa mnom su na Poslovnoj školi bile divne žene koje su tad imale blizu 40 godina. Nije uopšte novo niti neobično da ljudi mijenjaju profesije u četrdesetoj ili pedesetoj.

Ono što je zajedničko ljudima koji to naprave jeste želja i vjera u to da oni to mogu uraditi. A obe te stvari uglavnom zavise od nas samih, zar ne?

Ja takođe mislim da je sasvim normalno voljeti više stvari u životu. Ko zna šta bi bilo da sam ja sa 18 godina stvarno upisala psihologiju ili književnost? Nemam pojma i ne mogu ni pretpostaviti. Međutim, jednu stvar znam dobro, a to je da je svih ovih 20 godina mog života imalo uticaj na to kako ja danas razmišljam i šta sam. Da nisam 10 godina bila samostalni poduzetnik boreći se sama sa sobom i neuređenim tržištem, ko zna kako bih danas razmišljala. Da nisam u svemu tome otkrila internet i svaki dan čitala i učila nove stvari – ko zna da li bi postojao i ovaj blog.

Sve je baš onako kako je trebalo biti i mislim da je najbolje rješenje posmatrati život, znanje i školovanje kao neprekidno putovanje bez cilja. A vrijeme u kojem živimo nam zaista pruža velike mogućnosti i prilike za usavršavanja i dodatna školovanja, tako da mnogi snovi mogu biti ostvareni, bez obzira na godine.