Autor: Hana Kazazović

Prošle sedmice je u Banjaluci opet aktuelizirana priča o Banj brdu, odnosno o potencijalnom uklanjanju rampe koja onemogućava prolaz automobilima do vrha. Ono zbog čega Banjalučani vole ovo svoje izletište jeste upravo nedirnuta priroda, pješačke staze i vidikovac, sve na par kilometara od grada.

Mene obećala Dara voditi da to sve vidim i uživo, jer sad u januaru nismo stigle otići. Možda zato pratim sve informacije o ovoj inicijativi, odnosno o svemu što rade zaljubljenici u prirodu da bi spriječili njeno provođenje.

Detaljnije o tome možete svakako pročitati u tekstu Banjalučanina Borisa Bajića Spomenik palom razumu

Ono što je meni fascinantno u cijeloj priči je to koliko se mi kao društvo svakim svojim potezom i odlukom udaljavamo od prirode i istu uništavamo.

U Zenici imamo zelenu oazu Kamberovića polje, prelijep park u centru grada oivičen rijekom Bosnom i to je mjesto na kojem ja lično provedem najviše vremena. Imamo i Smetove, udaljene 8 km, na nadmorskoj visini od cca 1000 m. Do glavnog platoa sa parkingom i restoranom se može doći automobilom, a odatle imaju staze koje vode do spomenika. Nekad je tu bila rampa, pa ste do spomenika mogli doći samo pješke ili biciklom. Ne znam ko je ukinuo, ali je sreća što se restoran, odnosno jedino mjesto na Smetovima na kojem možete popiti kafu i pojesti nešto nalazi odmah pored parkinga. Tu uvijek bude najveća gužva, a dalje do spomenika uglavnom idu oni koji žele odmor u prirodi jer kod nas kod spomenika nema ništa osim prelijepog pogleda na Zenicu. I ne treba više ništa, realno.

U praksi to znači da na platou bude i po 100-200 auta, a do spomenika autom ode njih desetak – onih koji hoće da roštiljaju ili nisu u mogućnosti da hodaju na primjer.

Na Banj brdu planiraju da ukinu takvu rampu, da bi se automobilom moglo doći do motela koji se obnavlja na vrhu. I ako se to desi vremenom će svi oni koji voze bicikl ili idu pješke postati neka vrsta čudaka jer će vjerovatno biti u manjini.

Ja sam davno pisala tekst o tome kako se Zenica pretvara u grad u kojem je izgleda jedino rješenje za normalno i bezbjedno kretanje kupovina automobila. U Zenici se podigao kredit od 25 miliona dolara za gradnju nove, velike i moderne Glavne Gradske Magistrale, sa bezbroj kružnih tokova i duplom cestom u oba pravca, ali nikom nije palo na pamet da uplanira u sve to i biciklističku stazu. Osim toga, često imamo nastradalog biciklistu ili pješaka. Čak sam čitala diskusiju nakon jednog slučaja u kojem je biciklista udaren – mnogi su komentarisali u fazonu “I ovih biciklista, šta su se nadigli, samo smetaju…” Nekoliko puta je čak pješake na trotoaru udario automobil nanijevši im teške povrede. Zato mi je molba u tom tekstu bila nam vlast pomogne povoljnim kreditima da svi kupimo po automobil jer je svaki drugi vid kretanja opasan po život.

Trebam li napomenuti da je Zenica grad u kojem je ključni problem zagađenje kojem toliki broj automobila, ako i nije glavni uzrok, sigurno ne pomaže? Samo u januaru smo od dozvoljenih 3 dana prekoračenja koncentracije sumpor dioksida imali 31 dan prekoračenja. Ja fino kažem da im je lakše da broje dane u kojima je koncentracija SO2 dozvoljena, ali me niko ne sluša.

Sjetim se tu ovog videa o tome kako su Holanđani sagradili svoje staze za bicikla i uveli bicikl kao važno prevozno sredstvo. Nije se to desilo preko noći nego su protestovali zbog neizdrživog broja automobila na ulicama i velikog broja stradanja djece u prevozu. To se dešavalo sedamdesetih godina prošlog vijeka, ne toliko davno, a znate i sami kako je u Holandiji sada. Uostalom, pogledajte video pa će vam biti sve jasno. Njegova ključna poruka je – izgradite staze pa će biciklisti sami doći.

Na kraju opet pogledam sve naše velike mozgove koji rade na tome da unište svaki pokušaj razmišljanja u tom pravcu, pa kontam da li je moguće da smo toliko zaostali? Da li je moguće da danas nekom uopšte treba objašnjavati koliko je važno kretanje, koliko je važan čist zrak, koliko je važno da radimo na tome da povećavamo broj onih koji razmišljaju na taj način, koliko je važno da nam automobil bude zadnji izbor – za situacije u kojima je udaljenost baš velika, a ne da i do trafike idemo sa njim jer nam je mrsko preći 300 metara pješke.

Tužno mi je to, iskreno. Tužno zbog toga što znam da će za nekih 150 do 200 godina u našim gradovima vjerovatno oni koji tada budu na vlasti možda čak rušiti neke zgrade i graditi biciklističke staze jer će shvatiti da je to važno. A u nekim gradovima će vlasti za 150 do 200 godina postavljati novu rampu prema izletištima zabranjujući saobraćaj za automobile jer će shvatiti da nema tog profita ni novca koji može nadomjestiti čist zrak koji je svima potreban. Pretpostavljam da će tad u Holandiji ljudi koristiti letjelice, a možda čak i teleport da bi se prebacili sa jedne lokacije na drugu. Naravno da će biti ispred nas, i naravno da ih mi nikad nećemo stići. Ne zato što ne možemo nego zato što nećemo.

Ali – mene tad neće biti. Neće biti ni vas koji ovo čitate. I šta da vam kažem osim – žao mi. Posebno zato što znam da može biti drugačije. I da bi trebalo biti drugačije.