Autor: Hana Kazazović

Završila sam sa čitanjem knjige “Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača. I premda se nadam da ću u životu pročitati još puno knjiga, a dosta sam ih već i pročitala, skoro sa sigurnošću mogu reći da je ovo jedna od onih koje će mi uvijek biti u samom vrhu, odnosno jedna od najdražih. Toliko sam ljude već tokom čitanja smorila sa njom jer sam teško mogla obuzdati svoje oduševljenje, pa ću pokušati da napišem i ovdje šta je to zbog čega mi se toliko svidjela.

Meni je ovo prva knjiga ovog autora i njegov stil pisanja mi je bio potpuno nepoznat. Ne znam da li je u svim svojim djelima pisao na isti način, to ću svakako provjeriti jer planiram svakako čitati i njegove ostale knjige, ali stil je ono što mi se možda i najviše svidjelo. Ovo je knjiga koja je autobiografska, ali ne na klasičan način kako to često imamo kod autobiografija u kojima se prepričava život od početka pa do određenog kraja. Ovdje su autobiografske crtice ispričane kroz 43 priče i svaka od njih može samostalno da se čita, nevezano za ostale. Svaka je posebna i ima svoju ljepotu.

Mirko Kovač u jednoj od svojih priča koristi frazu „sjenčenje likova“ i to je možda najbolji opis njegovo stila pisanja. Jednostavno imate vrlo slojevite prikaze likova i dešavanja, kao kad slikar nanosi boju na platno u više poteza. A pri tome uspijeva pisati jednostavno, lako i razumljivo.

Ja sam bukvalno opčinjena njegovim rečenicama, toliko da sam se znala vraćati i iščitavati cijele pasuse po nekoliko puta, samo zato što su lijepi. Inače veoma brzo čitam, „letim“ preko stranica i „gutam“ rečenice. U ovoj knjizi sam imala problem na početku jer sam pokušala da je čitam kao i ostale, pa nije išlo. Kao kada trčite i shvatite u pola trčanja da morate usporiti jer ste promašili cilj, pa vam treba vremena da se zaustavite. Tako je meni bilo sa prve 2-3 priče – trebalo mi je vremena da mi se mozak navikne na ovaj stil koji je takav da je prosto skrnavljenje brzo čitanje.

Pa sam usporila i guštala danima. Ne sjećam se kad sam duže čitala neku knjigu. I ne sjećam se kad sam više uživala u nekoj knjizi. A pri tom se osjećala kao da stalno širim vidike i kao da se stvarno družim sa ovim piscem koji je zaista fascinantan.

Čitajući ovu knjigu sam stalno guglala neke pjesme koje je pominjao, pjesnike i slikare sa kojima se družio, pa sam tako pročitala i „Hanu“ Oskara Daviča. Pita me muž ko mi je rekao za tu pjesmu, jer mu je bilo neobično što sam je sad otvorila i čitala. Odgovorih mu „Mirko“, i tek kad sam vidjela njegov upitni pogled shvatim da sam mu to rekla kao da sam sa piscem sjedila negdje na kafi pa da mi je preporučio u razgovoru. Ali, to je upravo osjećaj koji sam imala od prve do zadnje stranice u knjizi – kao da se družim sa njim i slušam ga kako priča tako slikovito da imate osjećaj kako gledate film ispred sebe.

Ko voli pisanu riječ, ali baš u onom smislu da uživa u lijepim rečenicama, ova knjiga će mu se sigurno svidjeti. Osim toga, Mirko Kovač je zaista imao zanimljiv život i likovi o kojima je pisao su fascinantni, od Ive Andrića, do Lordana Zafranoviča, Miloša Crnjanskog, Oskara Daviča i mnogih drugih.

Da, zamislite živjeti i družiti se sa takvim osobama… A dok čitate ovu knjigu upoznajete ih i na način koji baš i nije uobičajen.

Ja ću u nastavku prepisati nekoliko citata da biste stekli malo bolju sliku o onom što govorim.

Kao i do sada, ovu knjigu poklanjam, ali ciljano osobi koja mi je pala na pamet čim sam je počela čitati. To je tviteraš kojeg pratim godinama i koji jako voli čitati. Upratila sam otprilike šta voli i znam koja mu je najdraža knjiga i prosto, kad sam krenula sa čitanjem prošlo mi je kroz glavu „Ovo bi se sigurno svidjelo @Kjukar – u!“ Tako da ovaj primjerak ide njemu i baš me zanima koliko sam dobra u procjeni :)

 

*** CITATI IZ KNJIGE ***

Psihijatri su se nadopunjavali, bili su suglasni čak i u stvarima koje su ih dijelile porijeklom ili društvenim statusom. Dr Ilić je pričao kako je promatrao čovjeka koji je došao u posjet bratu, duševnom bolesniku, i smijao se na sve što on izusti, a luđak je zapravo govorio istinu, mirno i bez okolišanja, nepogrešivo je govorio o korupciji i lažima, a politički sistem nazivao je diktaturom, dakle pravim imenom. I tko je tu lud? Onaj koji govori istinu ili onaj koji se kukavički smije istini?

„Lud je onaj koji govori istinu“, rekao sam.

I kad god bi mi se dogodilo nešto dobro, kad bi mi dan bio uspješan, znao sam nagraditi samoga sebe, katkad bih se počastio u dobrom restoranu, kupio nešto za uspomenu na taj dan „kad bijah sretan“, a najdraže mi je bilo ako u takvu raspoloženju naiđem na dragu osobu i sa njom podijelim tu radost.

Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.

Nisam nikad shvatio, i još ne shvaćam, tko povezuje stvari koje nas začuđuju, koje nas pokatkad tjeraju da vjerujemo kako netko mrsi i razmrsuje konce naših života, namješta te male zamke o kojima se poslije pripovijeda. Kao da se vrag šali s nama i dokazuje nam što sve može.

Jedan od njih je bio tako umiljat, zvali smo ga poltron, čak se i Kiš nije bojao toga psa, jer kad god bi došao ne Zvezdaru, pas bi mu potrčao u susret, cvileći od radosti, a potom bi sjedio pokraj njega i gledao ga s obožavanjem. A kad je Kiš jednom rekao, mirno, gotovo tiho, što ti radiš ovdje u kući, taj je psić ustao i izašao. Kad smo sjedili u vrtu, položio bi glavu na Kiševa stopala i sve vrijeme ostao uz njega. Kad bi Kiš odlazio, taj bi ga pas pratio donekle, onda bi sjeo i gledao za njim sve dok mu je bio u vidokrugu, potom bi se vratio pokunjen i povukao u osamu, ispod jednog grma, kao da pati za njim. Boba mi je rekla da mu je uvijek nakon Kiševa odlaska bilo mokro ispod očiju. Plakao je, rekao sam.

Za one koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs i www.delfi.rs