Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Kažu da mačka ima devet života. Ako je to istina, Cicka sad ima osam. Neki dan je uspjela preživjeti očigledni udarac nogom u stomak nakon čega joj je pukao trbušni zid i organi su propali kroz njega. Veterinar kaže da je to hernija, u narodu poznatija kao kila. Morala se raditi operacija da se to sve vrati nazad jer Cicka zbog toga nije mogla čak ni hodati, a potencijalno je prijetila opasnost da se sve zakomplikuje i da umre.

Cicka

Iako je veterinar rekao da se to moglo desiti ili od udarca automobilom ili nogom, zamolila sam ga da prestanemo pričati bajke, odrasli smo. Skoro bih se smjela kladiti da ne postoji šansa da mačka preživi udarac automobilom. Male su i krhke i prosto im auto lako slomi kičmu. A u ovom Cickinom slučaju nema šanse da išta izazove takvu povredu osim onog klasičnog, mučkog šutanja nogom.

Pokušala sam zamisliti bilo čiju potrebu da mačku šutne nogom. Možda je i do mene, ljudi ionako misle da pretjerujem zbog kukanja na odnos ljudi prema životinjama. Međutim, kakav god scenario da zamislim u glavi, ne mogu to opravdati ni shvatiti. Možeš ih ne voljeti i to razumijem. Ali koji razlog imaš da nekog tako sitnog i krhkog, nekog ko ti ni na koji način ne može ništa učiniti, udariš?

Gledala sam nedavno dokumentarac o mačkama u Istanbulu, “Kedi” se zove. Odavno sam, ovako na daljinu jer nisam nikad bila tamo, fascinirana odnosom ljudi u Istanbulu prema životinjama, prije svega mačkama. Ima ih puno, ljudi žive s njima i to funkcioniše skroz ok. Pomažu im, hrane ih, brinu se o njima.

Ovdje kod mene u ulici imam više ljudi koji ih otvoreno ne podnose, a onih prikrivenih bolje da ne znam koliko je. Svako malo se svađamo s pojedinim komšijama koje ih u prolazu gađaju kamenjem ili prigovaraju što su tu. Još su u ulici ostale ukupno 2-3, ne više.

Meho. Nakon dva dana je otišao iz komšiluka. Kaže da mu se ne sviđa okruženje.

Nedavno sam izvlačila neko malo mače ispod auta, sakrio se i mjaukao cijeli dan i noć i onda je tek ujutro provirio i pokazao se. Meni muka, ne mogu ga slušati jer znam da kuka od straha, ko zna kako se tu stvorio i gdje mu je mater. Kad sam ga uspjela uhvatiti i nahraniti, te skloniti na relativno sigurno u dvorište kod komšije koji ih eto srećom voli i ne smetaju mu (a njegova je i Cicka), od jednog životomrsca smo dobili salve uvreda i prigovora kako je previše mačaka. Stajala sam tako dok se derao nemajući snage da ga pitam šta bi po njegovom bilo primjereno rješenje za malog Mehu (tako ga nazvah zbog slova M na glavi). Pojavio se, isprepadan i mali, gladan i žedan. I komšiji od svega smeta što smo mu pomogli i sklonili ga, odnosno što postoji. Slušala sam ga i u glavi samo mislila kako zlo dolazi upakovano u različitim oblicima. Poslije sam ušla u kuću i isplakala tu muku i to što još uvijek nisam našla način da na takvo zlo odgovorim drugačije.

Ne znam u kojem momentu su ljudi pomislili da su toliko superiorni i da imaju pravo iz zabave ili bahatosti na životinjama ispoljavati sve svoje idiotluke. Jer nema šanse da drugačije objasnim potez onoga koji svog ljubimca, psa kojeg je on nabavio i koji je s njim živio neko vrijeme, ostavi pored ceste ili bilo gdje, zato što mu smeta ili mu se više ne uklapa u životni raspored. Ne znam koliko puta sam već samo u ovoj Zenici čula za ljude koji odvedu vlastitog psa u onaj nesretni azil jer “odoše u Njemačku” ili “bolestan je” ili “ostario je”. O količini kučića i mačića koji se samo u kutijama ostave uz cestu ili u grad ili bace u kontejner da ne govorim.

Kad s ljudima pričaš i kažeš da je to njihova odgovornost i da trebaju sterilisati svoje ljubimce, onda te napadnu kako je to narušavanje prirode. Jer je valjda skroz prirodno staviti male bebe u kesu, zavezati je i baciti u smeće. Kad nekom kažeš da je životinja koju je iz bilo kojeg razloga uzeo, kupio, nabavio, sad njegova odgovornost do kraja života, gleda te kao da si poludio. Jer je valjda normalno da je nakon dvije godine, kad ti ta ista životinja dosadi, ostaviš na ulici.

Pa jebemu, jeste li ikad gledali bar film “Lesi se vraća kući” ili pročitali pjesmu o Keruši i 7 malih kučića, bar u Audiciji ako vam je škola bila mrska? Samo iz ta dva uratka ste mogli skontati da i životinje imaju osjećaje i da to nisu plišane igračke.

Opet ćete reći da pretjerujem, ali ja sam sigurna da svako ko tako može ostaviti životinju, jednako može postupiti i prema svom djetetu, majci ili ocu. Jer to kako se ponašamo prema njima obično uvijek možeš preslikati i na ponašanje prema ljudima. Samo što, kad su ljudi u pitanju, treba malo više vremena da se pokaže. Mislim, nije još uvijek skroz ok ako neko šutne čovjeka na ulici onako kako šutnu psa ili mačku. Ponekad na to reaguje i policija. Kad su ljudi u pitanju, da ne bude zabune.

Nije Istanbul, ali je Kotor – takođe grad mačaka.

Jer, Zakon o zaštiti životinja koji imamo u BiH i koji postoji već 10 godina ima super rješenja na papiru. U njemu piše da svaki vlasnik životinje mora brinuti o tome da njegovi ljubimci ne “proizvode” potomke. To bi u praksi značilo da ih sterilišeš ili da ih zatvoriš i ne dozvoliš im kontakt sa suprotnim polom kad su u tjeranju.

Međutim, pratim ovu tematiku svih deset godina i znam za NIJEDAN slučaj kad je bilo ko reagovao i kaznio nekog za nepoštivanje zakona. Nisu kaznili nikoga za masu napada na životinje, za dokazana zlostavljanja, za trovanja po ulicama, za bilo šta ikad prijavljeno.

Znam, mnogi će reći da taj zakon nije primjenjiv na našim prostorima. Nije, jer ga niko nikad nije ni pokušao primijeniti. Kao i bilo koji drugi, da se razumijemo. Jer, svi ovi isti ljudi koji ovdje ne poštuju ništa, bacaju papire kroz prozor automobila, parkiraju na zelene površine i trotoare, izbacuju kučiće pored ceste, kad pređu granicu i zagaze na prostor države koja sve ono napisano na papiru i provodi – postanu primjerni građani.

Isti ovi Balkanci u Njemačkoj neće ostaviti ljubimca na cesti jer će za to platiti kaznu od puno eura i neće baciti ni papirić na ulici jer će ih i zato neko uganjati. Znači da može sve to i kod nas, samo da je do države i njene bezmudnosti, da tako kažem.

Na kraju ću reći još samo ovo. Ako nekad pomislite da smo mi ljudi najvažnija vrsta i da možemo raditi sve što hoćemo, sjetite se da su nekad ovom istom našom planetom hodali ogromni dinosauri. Nije bilo ljudi a oni su bili toliki da bi na nas gledali onako kako mi gledamo na mrave. I nema ih, izumrli su i nestali. Nama takođe niko ne garantuje da ćemo uvijek biti tu, a smijem se kladiti da opstanak ljudske vrste zavisi najviše od toga kako se ponašamo prema svemu što nas okružuje. Mislite o tome kad god odlučite upotrijebiti svoju silu, udariti nekoga, posjeći drvo ili čak baciti plastičnu flašu u rijeku.

Moji. Lijevo Prco (i kad spava prati da mu šta ne promakne), u sredini Frki (razmišlja o formiranju vlasti u BiH), desno Laki, dok ne popije prvu kafu