Autor: Hana Kazazović

Kad kažem rukom mislim na ono staromodno pisanje olovkom po papiru :)

Zato što sam negdje čitala kako postoji veza između mozga i ruke, odnosno kako naš mozak radi drugačije kad pišemo tako. Nemamo pojma da li ima istine u tome, ali kad onako laički pogledam, dok tipkam po tastaturi radim još jednu operaciju – gledam gdje je koje slovo na njoj i pazim šta ću pritisnuti. Kod olovke i papira pišem onako kako sam naučila sa 5-6 godina, a čini mi se da bih mogla pisati i zatvorenih očiju. Baš ću i to probati, sebe da testiram.

Znači prosto je – kad pišem olovkom imam više slobodnog mozga. Možda mi se zato čini da tako napisane stvari budu drugačije?

U svakom slučaju razmišljam o tome često i sve češće posežem za olovkom.

Krenulo je od jutarnjih stranica, a danas meni sto uglavnom izgleda ovako :D

sto
Izvinjavam se, ali urednost je pojam koji još uvijek učim :D

Imam rokovnik za jutarnje stranice koji često posluži i u toku dana, kad trebam sama sa sobom analizirati nešto. Tu istresam sirove misli i to obično budu one koje poslije ne čitam jer mi pisanje u ovaj rokovnik služi samo da posložim stvari u glavi.

Kako u svojoj knjizi „Maktub“ Paulo Koeljo piše:

„Sam čin pisanja pomaže nam da sredimo misli i da jasno sagledamo što nas okružuje. Parče papira i olovka čine čuda – liječe od bolova, učvršćuju snove, odnose i donose izgubljenu nadu. Riječ ima moć“.

Plavi, lijepi rokovnik je za trajno čuvanje lijepih citata i razmišljanja. U njega upisujem sve ono što sretnem u toku dana – u knjigama, na internetu… sve ono što mi se dopadne i pomislim kako bih voljela to imati sačuvano da mogu povremeno ponovo uživati u tome. Za „elektronska čuvanja“ često koristim i Evernote, posebno ako je nešto dugačko. Ali pisanje u lijepi rokovnik mi je zadovoljstvo i zato je on skoro stalno uz mene.

Tu je i obični blok u koji žvrljam sve ono što je u fazi rada – trenutne ideje, cvjetiće dok razgovaram telefonom, sve ono što će prestati biti važno čim se završi aktuelna operacija.

I tu je na kraju i Chicovnik – za pisanje To-Do liste. Imam ja Google kalendar u koji upisujem svoje obaveze koje mi onda taj isti kalendar šalje na mail. Nakon milion isprobanih aplikacija završila sam na tom sistemu jer mi je email u stvari nešto što koristim uvijek, a kalendar mi daje mogućnost da unesem operacije koje se ponavljaju i prosto najbolje funkcionišem tako.

Možda je u tome bila presudna i moja odluka da smanjim broj aplikacija koje koristim jer mi se u jednom momentu učinilo da ću se sama pretvoriti u aplikaciju. Prosto mi se nije sviđalo to što mi se polako svaki dio života počinje vezati za neko mjerenje i za nešto elektronsko, pa sam skoro nesvjesno krenula da tražim alternative i da se vraćam na neke staromodne načine života.

A posebno mi se sviđa križanje urađene stavke na To-Do listi :D Ni blizu nije osjećaj kad kliknem mišem na neku stavku da sam je uradila kao kad hemijskom olovkom iskrižam to isto na papiru.

Zato Chicovnik.

Odnosno, koristila sam običan blokić dok nisam na internetu vidjela ovaj planer, a onda sam njega kupila zbog 2 stvari.

Prva su tvrde korice. Ne znam kad je počela moja fascinacija tvrdim koricama, ali prosto teško mogu da odolim bilo čemu što ima tvrde korice :D

A drugi razlog je priča koja stoji iza njega. Naime, to je jedan od projekata ekipe iz modamo.info koja je krenula sa portalom, a onda su napravili i dućan, pa humanitarne majice „Ovom majicom volim“, te krajem godine i cijelu MODAMO liniju – suknje, haljine i kapute šivene u BiH.

Zbog njih CHICovnik meni nije samo dnevni planer lijepog dizajna, nego simbol provođenja vlastitih ideja u djelo, a znate i vi da mi je to jedan od životnih motiva.

Uglavnom – ne znam kako vi, ali ja se sve više trudim da me tehnologija ne okupira u potpunosti, pa je i ovo pisanje rukom jedan od načina „borbe“. Volim sve prednosti modernog vremena u kojem živimo i trudim se iskoristiti ga u potpunosti i na najbolji način. Međutim, svjesna sam da je vrlo lako skliznuti u pretjerivanje i da je na svakom od nas borba da nađe neku optimalnu mjeru, odnosno balans.
Jer – ljudi smo, od krvi, mesa i emocija, a ne dugmića. I to ne smijemo nikad zaboraviti niti dopustiti da dugmići zavladaju nama ;)