Nisam optimista kada je u pitanju budućnost našeg regiona (a ni svijeta, ali to je druga tema). Dolazi vrijeme kada ćemo svi skupo plaćati sistem u kojem su podobnost i poslušnost važniji od kompetencije i hrabrosti. Većina bira komfor šutnje, drži se podalje od bilo kakvog sukoba s autoritetima, i to nas polako vodi u opasno stanje.
Nedavno sam pisala o planiranoj gradnji nebodera na Trgu rudara u Zenici. Osim šačice zabrinutih ljudi koji su se otvoreno pobunili, mnogi drugi ih ismijavaju i podrugljivo gledaju na njihovu borbu. Lično nemam povjerenja u državu i lokalno rukovodstvo koje je izdalo dozvole za tu gradnju, posebno zato što su zgrade planirane iznad rudarskih jama. Odgovornost za sigurnost, kako su naveli, pada na investitore, a ne na one koji su odobrili gradnju. Dakle, kad (ne “ako”) se dogodi neka nesreća, svi će se utrkivati s emotivnim statusima i slomljenim srcima po društvenim mrežama, kao da nisu mogli unaprijed učiniti nešto konkretno. Takvih primjera ima na pretek.
Pitanje izbora ovdje ima posebno težinu. Trenutno 50% ljudi ne misli da glasanjem može išta promijeniti. Smatraju da je unaprijed osuđeno na propast i odustaju od toga da uopšte pokušaju. Vidoviti su, šta li? Kao da unaprijed mogu znati da neko neće valjati, pa mu ne daju ni priliku. Istina je, ipak, da nismo vidoviti i da ne možemo unaprijed znati da li će neko razočarati ili možda napraviti promjenu – a to jedino možemo procijeniti ako mu damo šansu. Ali, ćutanje i pasivnost samo učvršćuju postojeće stanje i otvaraju prostor za one koji se provlače zahvaljujući tome što pola stanovništva odluči ostati kod kuće.
Kako je nedavno rekla jedna djevojka – svi mi živimo pod nadstrešnicom koja može popustiti svakog trenutka. Samo, niko nema petlju da se pobuni. Ako sami ne budemo vjerovali da se može nešto promijeniti, kako onda možemo očekivati bolje sutra?
Ponoviću – “siguran grad” se ne može obezbijediti preko veze, niti bez učešća svakog pojedinca.
