Hej, nisam ti dugo pisala. Sviđa li ti se slika? AI može napraviti čuda i da, igram se povremeno sa slikama praveći ovako stvari koje nismo stigli. Djeluje super, a ujedno i nekako strašno. Odnosno, ne baš strašno nego ne znam opisati taj osjećaj, ali znam da me prati svih ovih pola godine kako te nema. Tu prazninu kad pogledam ili je osvijestim, obuzme me taj neki scary osjećaj koji ne znam opisati.

Zašto kažem kad je osvijestim? Zato što često pobjegnem u knjige, posao, neke glupe serije i/ili filmove koji mi skrenu misli. Zato su valjda najteže noći, kad legnem i Laki i Prco zauzmu svoje pozicije uz mene, pa krenu misli u glavi. E, od toga ne mogu pobjeći i često se zateknem u preispitivanju da li je zaista ovo sad realnost. A znam da jeste.

Ali, dobro sam u suštini. Učim ponovo živjeti, u najkraćem. Sve je nekako nestalo tog 16. aprila i za ovih pola godine se jesam promijenila. Veliki udarci trajno mijenjaju čovjeka i to je isto realnost, rekla mi i pojasnila i Lj. Da, redovno pričam s njom i recimo da je ona jedan od stubova koji me drže sada. A ljudi još uvijek prave dramu od psihoterapije i ne razumiju koliko to može spasiti glavu.

Za ovih pola godine sam isprobala neke nove stvari, sve kao dio tog procesa učenja i upoznavanja sebe. Jer, kad prvi put počneš živjeti sam i to ne svojom voljom, onda zaista pred sebe dobiješ hrpu lekcija.

Nekad mi ide dobro i čini mi se sve je ok. A nekad me preplavi osjećaj nemoći i straha od svega i onda se zavučem u kuću i ne mrdam nigdje. Tad mi i bilo kakva hodanja po planinama ili putovanja djeluju kao odlazak u svemir, pa odustanem. Imam na spisku za ovih pola godine možda više odustajanja nego urađenih stvari, ali i to sam nekako naučila prihvatati. Ili možda bolje rečeno – ne ljutim se više na sebe previše kad od nečega odustanem.

Najbliži ljudi mi nisu fizički tako blizu i to je nešto što sam otkrila za ovih 6 mjeseci. Par žena rasutih na sve strane, od Sarajeva, preko Austrije do onog mjesta tamo gdje mi je fokus već dvije godine mi čuvaju pamet. Kako kaže N. – Slava Bogu na internetu i mogućnosti da se povežemo i da im mogu ispričati kad me preplavi nemoć i dobiti podršku koja mi olakša sve te teške trenutke. 

Velike promjene u životu pročiste i ljude oko tebe, jer ti neki postanu bliski, a neki od kojih bi očekivao da budu tu nestanu. Ali to je sve život i tako treba biti.

To je rečenica koju sebi često ponavljam – tako treba biti. A ovaj osjećaj samoće me nekako najviše podsjeća na ono kad sam prvi put osvijestila da sam zaista sama na svijetu, u bolnici prije više od 20 godina. Ono kad sam čekala pregled kojeg sam se bojala, pa shvatila da ne mogu nikome u suštini prenijeti taj strah i niko mi ga ne može olakšati i to je to – život u suštini, gledaš ga u oči sam samcat i privilegija je i sreća ako je neko tu uz tebe, a najčešće nije. I zato bježim od misli koje me vrate na one dane kad si bio u bolnici, jer me zaboli svaki dio tijela kad pomislim na to kroz šta si prošao sam.

Mačori su dobro. Laki sad ima problema sa uhom i na terapiji je i injekcijama. I Prcu planiram odvesti zbog zuba koji ga sad ne boli, ali mi se ne sviđa kako izgleda i bolje je da to uradim sad. I taj dio donošenja odluka o njima dvojici sama mi je možda najteži. Jer nemam s kim podijeliti muku i stres i da to isto osjeti kao i ja. Jer samo si ih ti volio kao ja. Ali preživjeću i znam, mora tako.

Zašto kažem ljeto kad sam naučila da mogu sama? Zato što je ovo treće godišnje doba kako te nema, ali ljeto je bio taj moj period učenja i istraživanja. Recimo da sam shvatila za ta tri mjeseca šta sve mogu i moram. I sad je jesen, ide sivilo i tmurno i da, teško mi je. Ali već znam šta su mi krize i znam da ću iz njih izaći, samo Bože zdravlja.

Još ne jedem onako kao nekada. Juče sam osjetila da me hvata panika jer imam u kući od slatkog samo krušku. Pa sam onda otišla u prodavnicu i kupila “smeća” i onaj spicy čips koji si ti najviše volio. I tako sam ga jela i bukvalno osjetila da si tu. Ako se razbolim zbog nezdrave ishrane biće to zato što nikako uz tebe ne vežem sjećanja na neko voće i ostale zdrave stvari, nego čips :) 

Htjela sam ići u Zagreb i pogledati dvije predstave i u tvoje ime. Ali je taj put odjednom postao tako strašan i otišao na onu listu odustajanja, pa će sačekati neka bolja vremena. Moja bolja vremena.

Jer, pola godine je puno, ali taman da mene nekako pokosi dublje i da mi se odjednom čini da ništa ne mogu. Pa se vraćam na male korake i učim biti nježnija prema sebi i pustiti da nekako isplivam i iz ovog talasa. Čak mi je palo na pamet da tražim neke grupe za podršku, ljude koji sve ovo razumiju jer su doživjeli isto. Ali mi je evo trenutno i to teško, pa čitam one moje knjige, laganog sadržaja. Znaš ti koje :)

Uglavnom, naučila sam da moram sama. I mogu sama. Bezveze je i fali mi taj osjećaj pripadanja nekome koji me nosio i štitio od svega. Fali mi ono da nekom uvijek mogu poslati poruku, javiti da sam stigla negdje ili da mi kupiš nešto u gradu. Fali mi taj osjećaj da ne planiram samo za sebe ručkove, kupujem slatkiše ili tražim šta ćemo gledati. Fali mi da me neko zna u dušu, da ne moram pričati previše, a da zna kako sam raspoložena samo po načinu na koji hodam po kući. I da je tu za sva moja raspoloženja. Fali mi previše toga i ta praznina je nešto što uglavnom izbjegavam gledati jer je preteško. Ali učim živjeti s njom i ispuniti je nekim drugim stvarima.

Mogu i moram. Lakše je kad znam da imam tamo negdje anđela koji me štiti, koliko god to nekome blesavo zvučalo.

Volim(o) te. 

Laki, Prco i ja