Ovu knjigu sam pročitala u dva dana. Mjesecima se mučim s čitanjem bilo čega što nije lako štivo, odnosno romansa u kojoj unaprijed znam kako će se završiti. Uzela sam je s mišlju “hajde da probam pa ću vidjeti ide li”, a dva sata kasnije jedva sam ustala da nastavim s obavezama. Tada sam znala da je ovo nešto posebno.
Druga stvar koja mi pokazuje koliko me knjiga dotakla jeste to što sam je juče prepričavala tati. Pričala sam mu o Almiru, o tome kakav je bio i kakav je bio njegov život. Njegova priča me potresla, ali ne samo zato što je baš njegova. Na kraju sam sjedila i razmišljala o tome da bi se o svakom ko ode s ovog svijeta mogla napisati jedna jednako važna knjiga. Iza svakoga ostane mnogo onih kojima se tim odlaskom život nepovratno promijeni.
Adisa je to ispričala tako spretno da sam zaista oduševljena. Neke rečenice su mi posebno lijepe, poput ove o ulasku historije u život. Evo malog pasusa da vidite o čemu govorim:
“Volim kako tetka pripovijeda, opširna je i uvijek govori iz svog ugla domaćice. Dolazak rata, arkanovaca, loših vijesti ili smaka svijeta ona uvijek opisuje krenuvši od toga šta je u tom trenutku radila, kakav je ručak kuhala i s kojom je komšinicom pripremala kakvu zimnicu. Tetki je historija ulazila u život dok je ona bila nadnijeta nad oguljenim paprikama, ispečenim patlidžanom, ispučenim šljivama ili nasjeckanim kupusom…”
Almir je poginuo sa 23 godine. Iza njega su ostali majka, dva brata i sestra te mnogo rodbine i prijatelja koji su ga voljeli. Adisa, koja bi mu bila snaha da je sve bilo drugačije, razgovarala je s mnogima od njih. Priču o njemu sklopila je od njihovih sjećanja i onoga što je on ostavio iza sebe. Ispričala ju je tako da ga je nekako oživjela, do te mjere da ja tati pričam o njemu kao da sam ga poznavala. Pomislila sam da je to možda najljepši način da se nekome oda počast.
Ukratko, knjigom sam dirnuta i oduševljena i preporučujem je, iako nije štivo koje će vas zabaviti. Duši trebaju i teške, ali iskrene i lijepe stvari da bi bila živa.
