Kada sam na Proactive konferenciji neki dan slušala predavanje o blogerima koje nam je držala Dragana Đermanović, pronašla sam se u mnogo toga što je rekla. Ipak, rečenica kojom bih mogla definisati blogera, odnosno ono što sam i sama je ova koju je tvitnuo legendarni Srki Puhalo:

I baš je tako. Ne znam je li se to “pokupi” genetski, dobije vaspitanjem ili rasporedom zvijezda i planeta pri rođenju, ali ja oduvijek imam neko mišljenje o svemu što me okružuje, te uporedo sa tim i potrebu da ga iznosim. Internet mi je omogućio da to bude i javno iznošenje, te tako postadoh i bloger. I ne samo to, omogućio mi je da se uvjerim da nisam jedina sa tim “poremećajem”, nego da ima još jedan broj ljudi kod kojih se isto manifestuje. Priznajem, lakše je kad vidite da niste sami.

Što sad ovo pišem? Prije 3 dana sam ja tvitnula ovo.

Ko ne razumije Twitter da pojasnim kako mi tamo počesto tvitnemo neku brzu misao, nešto što nam u momentu padne na pamet pa to poželimo podijeliti sa čitavim svijetom. Znam, zvuči malo blesavo, ali je poput droge – ko jednom proba teško se skida sa toga. Uglavnom, dobila sam nekoliko reakcija na svoje razmišljanje. Nisu se svi složili sa mnom, naravno. Ali je mene sve to natjeralo na razmišljanje.

Država nam je prilično u problemima, a 90% problema je izazvano time što se na najvećem broju funkcija nalaze ljudi koji te poslove ne znaju raditi. Znate onu priču – važno je da su podobni a ne sposobni.  I uglavnom, oni koji su sposobni i znaju, a neće da uđu u neku od stranaka koje raspoređuju funkcije ostaju bez mogućnosti da napreduju u poslu i da obavljaju važne poslove, često i od velikog značaja za šire građanstvo.

Evo na primjer, načelnik bolnice je u 90% slučajeva stranačka funkcija. Kad krene raspodjela pozicija stranka kojoj pripadne bolnica pogleda koga sve od doktora ima u članstvu i samo oni dolaze u obzir. Pri tome je najčešće najmanje bitno koliko je određeni doktor sposoban da bude načelnik (praksa pokazala).

I to sve traje već 15-ak godina u BiH, pa smo tu gdje jesmo – nigdje. I kako to promijeniti?

Je li rješenje da svi budu članovi neke stranke?

Meni to zvuči zastrašujuće, ali kako vrijeme odmiče sve mi se više čini da nismo daleko od toga. Jednostavno svi oni koji žele biti sigurni, imati dobre poslove i ne dati nekim nesposobnijim od sebe da budu ispred samo zbog te članske knjižice posustaju i potpisuju pristupnice. Evo, bliže se izbori i sve češće u medijima vidimo takve situacije.

Jedna od takvih situacija se nadovezala na onaj moj tvit. Totalno je nevažno o kojoj se stranci radi. I čak me nije ona ni potakla da napišem onaj tvit. Za to su “krivi” LinkedIn Updates u kojima mi je stigla obavijest kako je jedna poznanica postala važan član firme za koju i vrapci znaju da ti treba članska knjižica. Čak znaju i koja konkretno ti treba.

I ja tako sjedim i razmišljam često za koliko para bih se ja odrekla nekih svojih ubjeđenja i stavova. Za koliko para bih pristala da ne napišem post na blogu o nečem što me tišti i što mi smeta. I ne znam kako i zašto, ali nisam uspjela izračunati cifru.

Meni je sigurno lakše nego većini jer kad razmišljam o svemu tome ne moram misliti o npr. djeci koju nemam. Niko ne zavisi od mene i odlučujem samo o sebi. Ali opet… Kad stavim na vagu na primjer poziciju u federalnom parlamentu gdje su primanja jednog poslanika cca 6.000 KM (ispravite me ako griješim, ovo sam pročitala u medijima), i neko zaposlenje za platu neophodnu za najskromniji život koji mogu živjeti (a mogu biti skromna da ne možete ni zamisliti koliko), uvijek prevagne ovo drugo. Samo ako nosi slobodu razmišljanja svojom glavom i slobodu govora.

I uopšte ne kažem da sam u pravu. Konkretno, ja sa svojih 35 godina još uvijek nisam bila niti u jednoj stranoj zemlji izuzev ovih što smo dobili raspadom bivše države. Nisam nikad letila ni avionom. Čak i na more sam nakon rata otišla 4 puta. I to mi zna povremeno zasmetati ili izazvati neki neugodan osjećaj. Ono u smislu “Na šta ti se život sveo, šta radiš?”

Ali, onda stanem pred ogledalo da pričam sa sobom i nije me uopšte stid pogledati sebe u oči. I sve te materijalne stvari postanu nebitne.

Neću vas na kraju pitati za koliko novca biste se odrekli svojih uvjerenja? To je lična stvar koju svako sa sobom rješava. Ali, ako neko ima odgovor na pitanje – kako (i da li je uopšte moguće) dovesti stručne ljude na važne pozicije u bolnicama, firmama i drugim mjestima od kojih svi konkretno zavisimo, voljela bih da to napiše u komentarima. Mene ovo ovako kako je sad baš zabrinjava.

Autor: Hana Kazazović