Kupila sam ovu knjigu najviše zbog toga što volim stil pisanja Edina Zubčevića. Kad god na nomad.ba objavi nešto, uglavnom pročitam bez da i znam o čemu je riječ prije otvaranja teksta.
E tako je bilo i s knjigom. Nisam ni otvorila neke opise, recenzije ili bilo šta prije nego sam naručila, pa bukvalno nisam imala pojma šta me čeka. Samo sam znala da je dobro, odnosno da će se meni dopasti, jer je on napisao.
Ispostavilo se da je u pitanju autobiografska proza i to iz ratnog perioda. I znam, mnogi ćete sad prevrnuti očima jer vam je puna kapa rata. Ali u ovoj knjizi nije fokus na ratu i uopšte mi nije bilo teško za čitati. Edinov fokus je na tome kako ostati čovjek u gadnim vremenima. Kako je on o(p)stajao.
I to je jako zanimljivo pročitati.
Knjiga koja te i nasmije i rastuži i izazove cijeli neki spektar emocija. I nije za one koji žele da se sklone od toga da urone u emocije. Znam da mnogo ljudi to izbjegava i traži načine da sebe otupi i da ne osjeća. Takvi trebaju preskočiti ovu knjigu.
A oni kojima nije problem smijati se i plakati i tako sebe još jednom uvjeriti da si živ(a) – takvima je od srca preporučujem.
