Autor: Hana Kazazović
Razgovor sa Edijem možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Moram vam priznati da su mi oduvijek pripadnici GSS-a, Gorske službe spašavanja, bili nešto najbliže superherojima kako ih ja zamišljam. To su ljudi koji pored svojih redovnih poslova svoje slobodno vrijeme posvećuju drugima kad se nađu u nevolji. I kad sam dobila priliku da u Konjicu razgovaram sa momkom koji je član njihovog GSS-a, baš mi je bilo drago. A onda se ispostavilo da je Edi baš zanimljiva osoba i priča sa njim nije bila samo priča o GSS-u.
Edi Balić je rođen u Konjicu i radi kao medicinski tehničar u hitnoj službi. Pored toga je član GSS-a, voli tribinu, voli grad i druženje i glavna misija mu je da pomaže ljudima.
Pričao mi je kako je u stvari počela njegova priča sa GSS-om. Odmah poslije srednje škole je imao sreću i dobio je posao.
Edi Balić:
Dobio sam taj posao i radio sam dosta na terenu, stekao sam određena iskustva po terenu, radio sam sam bez doktora, bez oslonca, sve mi je nekako bilo da moram sam i da naučim i da sve sam prođem kroz te neke početne faze. Hvala Bogu, pošlo mi je za rukom, dobro je. Kasnije sam se vratio nakon 2 godine ovdje u hitnu i ovdje sam već 13 ili 14 godina.
Edi je u GSS-u već nekoliko godina. Član je postao nakon noći i situacije koju neće nikad zaboraviti.
Radio sam jednu noćnu smjenu ovdje u hitnoj. Zima je bila, hladno, znam da je bio snijeg. I dobili smo poziv iz jednog sela na Bjelašnici. Bila je neka nana u pitanju koja je imala moždani udar. Nena je bila u komi, familija je zvala iz Čuhovića da se interveniše, ja sam se javio u Hitnoj službi na telefon i pitanje – kako? Treba doći do nene, mi ne možemo. Hitna nema teorije da ode, snijeg je gore što kažu “do vrata” i užasni su uslovi.
Sjetim se GSS-a i nazovem načelnika tadašnjeg, kontajući “Hajde da probam. Ako neko može – oni mogu”. Znam da je nemoguće da zovemo policiju ili da se diže neki helikopter po noći. I zovnem GSS. Znači za 15 minuta pet ljudi je bilo pred hitnom ovdje u Konjicu. Za 15 minuta su bili spremni! To kad sam vidio… znači volonteri, bez para, bez išta, u svojoj ličnoj opremi koju su oni kupili. Čak su ponijeli i neki zavojni materijal što ja trebam da nosim iz hitne. Fascinirali su me kad su došli ovdje.
Edi je tada otišao sa njima i akcija spasavanja nane je počela. Probijali su se kroz snijeg 3-4 sata, a kada su došli do pacijentice, shvatili su da je neće moći povesti sa sobom. Ostao je sa njom uz još jednog člana GSS-a cijelu noć, a ostatak ekipe se vratio. Ujutro je snijeg bio visok skoro 2 metra i tek tad nije bilo šanse za evakuaciju. Tada se u spasavanje uključuju i specijalci i druge snage i nakon puno truda spašavaju nanu.
I to mi je bila prva akciia sa GSS_om. Tad kad sam vidio šta ti ljudi rade, kakvo srce imaju, kakvu dušu imaju i stvarno kad sam vidio da je to iskreno, priključio sam se stanici GSS-a u Konjicu.
GSS radi puno više od onog što im samo ime znači.
Gorska služba spašavanja da, to je broj jedan. Ali radimo i sve drugo. Pomažemo i u gradu u ovim urbanim sredinama, ne samo po šumamama. Bavimo se edukacijom, edukujemo mlade, volimo da se družimo s djecom, da im prenesemo neka naša znanja. Naravno, mi smo svi prošli kurseve Gorske službe, ljetne i zimske. Ja sam sad kandidat za polaganje značke profesionalnog gorskog spasavaoca, to će biti za par dana. Kad dobijem tu značku tad sam kompletirani spasavalac pa ću moći da se bavim još nekim dodatnim stvarima, da se usavršavam u tom pravcu što sigurno hoću, da idem možda za instruktora i sl.
Šta su vam najčešće intervencije? Konjic je okružen i planinama i rijekama… nestašni turisti ili…?
Uglavnom su nestašni turisti. Imali smo par stvari baš zbog ovakve situacije u kakvoj jeste konjička opština – planine su oko nas, opština je najveća u državi po površini, sela su daleko od grada. Ljudi i sad žive u Čuhovićima, gore u Bjelinićima koji su udaljeni 60 km od nas. Nije to malo. Desi se tako s vremena na vrijeme, pogotovo u ovim zimskim uslovima da ljudi ne mogu da dođu, pa padne snijeg, imaju probleme. I sad navikli su na nas i zovu nas.
Bilo je dosta intervencija. Imali smo intervenciju kad smo spašavali trudnicu koja je počela da se porađa na selu, nisu mogli da dođu do nje. Mi smo sa Civilnom zaštitom išli po nju. Imali smo sad, prošli, pretprošli mjesec pacijenticu iz Zenice. Otišla je sa momkom na Prenj, za Zelenu glavu, pa smo dobili dojavu da je pala negdje gore sa stijena i da se treba otići po nju. Krenulo je nas desetak i dvojica iz GSS Mostara. Krenuli smo naveče u 19 sati, izašli smo ujutro u 6 sati. Cijelu noć smo pješačili do nje, prešli dvije lavine, svi smo rizikovali živote, došli do nje, uradili sve, pripremili sve i šta dalje? Ne možemo nazad, kako se vratiti, jedva mi došli, cijelu noć pješačili. Ali niko nije pomislio na to kad dođemo do nje da nju treba da vratimo. I tad nastupaju ovi helikopteri naši, vojska. Uglavnom to se sve dobro završilo.
Puno je situacija u kojima ljudi svojom nepažnjom u stvari izazovu i naprave i sebi nesreću i ugroze živote i vas koji dolazite i spašavate ih?
Ljudi uglavnom to doživljavaju kao “Idemo mi da se odmorimo negdje na Prenj”. Ok to jeste – idemo da se odmorimo. Svi koji idu imaju taj cilj, da se relaksiraju gore, da napune baterije za sljedeću radnu sedmicu ili ne znam već za šta im to treba. Ali – broj jedan – spremnost. Ne može neko ko nije fizički spreman da ide na Prenj. To mora da se zna. To je ravno samoubistvu.
I ne može sam?
Naravno da ne može sam. Ljudi idu a ne jave se Gorskoj službi spašavanja, ne jave se planinarskom društvu, nemaju vodiče koji su obučeni za to… To ne smiju da rade.
Odu bez adekvatne opreme. Sad otići na Prenj a da nemate neke dobre naočale, neke dobre patike, neki šešir da vas štiti od sunca – to je ludost. Naravno da ćete dobiti toplotni udar na Prenju i šta? A u zimskim uslovima to je katastrofa na šta su ljudi sve spremni i u kakve sve avanture ulaze to je nevjerovatno… da idu sami gore, da vode malu djecu po Prenju… Na Prenju se za 24 sata promijene 3 ili 4 godišnja doba. Imaš jesen, ljeto, zimu i proljeće za jedan dan. Pada snijeg, kiša i grije sunce, nevjerovatno. I mislim da ne bi bilo u redu da idu tako nespremni i sami. Trebaju da povedu računa zaista.
To je nešto što vi radite sa djecom kroz edukacije, da ih učite da budu odgovorni?
Naravno. Mi radimo sa planinarskim sekcijama iz škola, sa djecom koja vole prirodu, koja hoće da nauče i dobri su. Prelijepo je kad odvedeš u šumu tridesetoro djece i oni sve to uče, gledaju kako se vežu čvorovi, uče kako da zaštite sebe u prirodi, kako trebaju da čuvaju prirodu i životinje. To je ljepša strana GSS-a.
Edi voli tribinu, strastveni je navijač i član navijačke skupine “Beštije”.
Ne znam, volim, uz sve ovo što radim i Hitnu i GSS, volim tribinu. Volim te ljude s tribine, volim te momke s ulice. Oni su strašni, oni su najbolji. Pored svega ovog što radim, tu sam prvi – na tribini sam prvi. I možda najgori :) Naravno da utičem na tu grupu ljudi koja je sa mnom na tribini i koja to voli da ne prave i ne smiju da prave bilo kakav belaj. Čak smo se uključili u neke nevladine organizacije, pa smo ih pomogli tipa da sve ove neke ružne grafite prekrečimo po gradu, da to sakrijemo, da pomognemo u krečenju crkve, da pomognemo neke starije osobe, pa smo radili humanitarne akcije za našu djecu sa poteškoćama… Sve to odradimo i poslije svega se vratimo na tribinu i opet divljamo i zapalimo baklje i poguramo se malo i sa policijom i dobijemo kazne… Ali sve je to regulara.
Jesi ikad razmišljao da odeš iz BiH?
Pa ne znam…žao mi je. Juče sam izašao iz stana, pošao da popijem kafu i vidim ovdje dole ispod ima taj neki centar gdje uči njemački jezik ova naša raja i vidim da je puno, puno ljudi tu i da puno ljudi odlazi. Ja stvarno ne znam ko će da nam ostane u ovom gradu? Ja neću da idem. Imam familiju tamo, supruga moja isto ima tamo familiju. Možda imam i šansu da odem i moje radno iskustvo i još malo jezik… Ali ne želim da idem, hoću da se borim i mogu da se izborim. Imam svoju neku platu i dovoljno mi je. I žena ima platu. Dosta. Neću da idem iz Bosne, ne želim. Zašto ne bi ovdje nešto napravili?
Ono što je nemoguće izbjeći u Konjicu – rafting, Neretva, i skiper si između ostalog?
Jesam. Licencirani sam skiper.
Jeste vi svi u Konjicu tako vezani uz Neretvu?
Pa ne znam, meni bi bilo nenormalno da neko ko je iz Konjica kaže da ne voli Neretvu, vodu, jezero, i da nije vezan za Neretvu. Mislim da svi žive Neretvu ovdje. Od malih nogu izađeš pa se kupaš u Neretvi… Neretva je ono što nas sve zbliži. Na Neretvi se družimo, na Neretvi smo se zaljubili, na Neretvi smo prvi put nekog i poljubili, sve je to tako, svi smo vezani za Neretvu.
Da, skiper sam. Imam svoj neki rafting klub pa i tu malo zaradim tako da ne moram da idem u Njemačku :D
Kako definišeš uspjeh – sebi?
Teška definicija. Mislim da sve ono što neko ostvari a da to ne bude preko bilo kakvog licemjerja i da ne bude šteta nekom drugom je uspjeh. Sve ono što se desi da nekom pomogneš i da se to vidi, da je lijepo – je uspjeh. Samo bez licemjerja.
Smatraš li sebe uspješnim?
Mislim da da. Ja sam zadovoljan i uspješan. Nemate pojma kakav je osjećaj kad nekom spasite život, a znate da ste direktno učesnik. Ja imam ovdje, evo sjedimo u prostorijama Hitne službe, pa imam svoje kolege koji su svjedoci svega toga i tu nema laži, nema prevare. Kad imate čovjeka koji jednostavno pred vama umre. Gotova je bitka za njegov život u tom trenutku i ako vi ne uradite nešto to je završena stvar. I tad ide ono šta ste, ko ste, možete li ili ne možete, smijete li ili ne smijete da se odlučite na to. Hvala Bogu ja imam to nešto, tu petlju koja me goni i gura i koja mi daje tu energiju. Nedavno sam imao takav slučaj da je žena poslije svega, poslije moje reanimacije ustala i pita me: “Gdje sam to ja bila?”
To je zadovoljstvo, to je sreća. Sa 10 KM možeš biti sretan. Ne treba puno para ovdje. Ja sad imam u novčaniku 10 KM, dosta mi. Izaću večeras u grad, popiću kafu s rajom, prošetaću cuku. Šta mi još treba?
— 
— 
