Ima ta izreka koja kaže da nam u životu trebaju “prekidi” i “novosti” da bi nam bilo ljepše, jer nas “rutina održava u životu, a novosti nas čine živima”. I nakon onog mog popodneva u Sarajevu sam shvatila to i prije nego sam pročitala tu izreku. Zato sam isplanirala kratki put u Tuzlu, posebno što mi je to omogućilo i da konačno uživo upoznam E.
Tuzla mi je ostala u lijepom sjećanju još iz 2017. kad sam bila na promociji knjige plus par mjeseci kasnije radila razgovore za blog s ljudima iz ovog grada. Nažalost tad nisam imala vremena da je malo detaljnije upoznam, ali kako “grad ne čine zgrade, nego ljudi” kako mi je mama uvijek govorila, baš zahvaljujući tim ljudima mi je ostala kao mjesto kojem se želim vraćati.
A ova tri dana su to definitivno potvrdila.
Tuzla je živa i nekako vrvi ljudima, ali domaćim jer krajem septembra to nije turistički grad kakav kažu da je ljeti zbog Panonike. Ima izloge i koliko god to vama možda zvučalo smiješno, meni je pokazatelj života i recimo platežne moći ljudi koji tu žive. Jer ako ti je većina izloga u gradu “second hand” i “izdaje se”, onda to definitivno govori nešto.
A Tuzla ima izloge, lijepe ulice, uređene trgove, automate za sokove i čak i za cvijeće, rekla mi je E. I to je neki nivo iznad života na koji sam navikla. I djeluje urbano, jer sam baš posmatrala ljude i oduševljavala se kako izgledaju sređeno. Tu posebno mislim na starije gospođe kojih sam vidjela bar desetak i svaki put pomislila “E ovako bih voljela izgledati kad ostarim, ako ostarim”.
Tuzla ima sajam knjige koji sam posjetila i to je baš jedna lijepa manifestacija koja osim izdavača koji prodaju knjige ima organizovano i promocije. I to čini mi se 16 promocija dnevno. I bilo je puno kad sam ja išla i uspjela sam se zaustaviti na “samo” 4 kupljene knjige i to zahvaljujući tome što sam sebi ograničila budžet. Otišla sam da uživo vidim i zagrlim Marizelu koju pratim godinama, plus sam vidjela i Enisu i to je bilo baš lijepo.
Hrvatski kulturni centar organizuje ovaj sajam, mjesto je baš nekako futurističko i kažu mi da su inače organizatori dosta dešavanja. A pošto vjerujem, a usudim se reći i znam kako se ništa ne organizuje ako ne postoji bar neki interes za to, onda i ovaj sajam knjige dodaje jedan veliki plus Tuzli.
Meni je Tuzla donijela i neke razgovore koji su me natjerali da se pogledam iz drugačijeg ugla. I spoznaju da je bitno naći ljude s kojima si na istoj frekvenciji i da dijelite ista uvjerenja i stavove o životu. I onda nije bitno koliko godina se ne vidite ili ne čujete – kad se ponovo nađete zajedno priča ide kao da ste proveli svaki dan skupa.
A vrtim evo u glavi svoju prošlost i poznanstva i realno, nije mi se to prečesto dešavalo u životu. I zato hvala A. – pokušaću da se na neki način “ponovo rodim” i da ova moja verzija postane najbliže onom što valjda zaista jesam. Samo da skontam šta sam.
Na kraju, Tuzla je svakako od sad mjesto gdje živi E. Dočeka te kao mama, hrani te isto kao mama, sve nekim domaćim jelima koja ne samo da hrane stomak nego i dušu. Sreća je ipak što ne živimo u istom gradu jer bih imala problem sa kilažom. I nakon ova tri dana zaobilazim vagu i ne želim proživjeti to suočavanje :D
Osim hrane, E. je važnije imati u životu jer ti neke stvari kaže sa takvom sigurnošću da se zapitaš otkud ti pravo da pomisliš drugačije. Poput onog da zna kako bih ja bila dobra za volanom i da ne postoji razlog zbog kojeg ne bih trebala voziti. Evo dva dana vrtim u glavi to i ako me išta pokrene u pravcu oživljavanja moje vozačke dozvole koja je u dubokoj komi i na aparatima već godinama, onda će to biti njena vjera u to da mogu.
Ok, možda malo i izbor muzike u autobusu – zadnja moždana stanica mi je odumrla juče u povratku zbog toga i ne, ne pomažu ni slušalice.
Tuzli ću se definitivno vraćati. A imam planove i za neka druga mjesta i prekide rutine, jer da, ovakve stvari zaista pomažu i čine da se osjećaš živim i uljepšaju svakodnevnicu i napune ti baterije pozitivom i uspomenama.
A šta je život drugo nego lijepe uspomene?
