Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 53. koju imate priliku čuti je Lejla Bećar iz Visokog.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Lejla Bečar živi u Visokom, po struci je arheolog, a trenutno volontira u Zemaljskom muzeju BiH. Aktivno je uključena u rad više nevladinih organizacija i u više projekata od kojih posebno ističe obnovu Crkve sv. Prokopija, nacionalnog spomenika BiH koja se nalazi u Visokom. Trenutno je najangažiranija na organizaciji Noći istraživača u Sarajevu u saradnji sa Oxfamom, te na organizaciji Many Man festivala u Visokom.
Prvo sam je pitala da mi kaže nešto više o Crkvi sv. Prokopija.
Lejla Bečar:
Ta crkva je od rata poprilično lošem stanju. U biti u najlošijem stanju je taj parohijski dom koji se nalazi odmah bočno od crkve i to je i najveći problem, jer dok nema parohijskog doma mi ne možemo imati sveštenika koji će živjeti tu i koji će okupljati tu zajednicu.
Ona je proglašena nacionalnim spomenikom 2004. godine. Ono što je specifično je što je uz samu građevinu proglašena i njena zbirka ikona nacionalnim spomenikom. Tri najvrjednije ikone se čuvaju u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu. Ali i ove ikone koje su ostale ovdje su izuzetno vrijedne. Recimo jedna je iz 15. stoljeća.
Crkva je generalno u malo lošijem stanju, sad da tu nešto pričamo da nije… Konstrukcijski je ona u redu, nije ugrožena stabilnost građevine. Ali recimo freske unutra i svi ti neki dijelovi enterijera su stvarno narušenu. Bilo je nekih pokušaja obnove nakon rata, Grci su nešto obnavljali 1998. godine fasadu. Međutim ta fasada se već raspada. To nije ni čudo, 1998. se to radilo.
Nakon toga nije bilo velikog interesa ni lokalne zajednice niti ljudi koji su bili nadležni za tu crkvu. Ja sam pokušavala da stupim u kontakt sa ljudima koji održavaju tu crkvu, međutim to je pravo teško išlo. Jer tu je u biti jedan genijalni čika Novica koji ima 88 godina koji održava crkvu. Od nedavno je tu došao novi pop jerej Miljan Rađenović i tad sam ja već radila u Zavičajnom muzeju Visoko i tadašnju direktoricu sam zamolila da pokušamo nešto da uradimo. Stupili smo u kontakt s njim i vidjeli smo da je on strašno zainteresovan za to. Tako da sve ovo što se sad dešava je u biti najviše zahvaljujući njemu jer je on pokazao toliku volju. Onda sam ja tu osoba koja samo zna gdje se trebamo obratiti i šta možemo da radimo.
Sad apliciramo i dalje za sredstva. Zainteresovan je The Headley Trust da nas finansira preko Kulturnog nasljeđa bez granica što je meni predrago. Nadamo se da ćemo fasadu što prije obnoviti jer enterijer ne možemo raditi dok nam fasada nije regulisana, fasada i stolarija. Međutim sama činjenica da je nacionalni spomenik to toliko usporava da je to nevjerovatno.
Ali generalno mi je drago jer je sad lokalna zajednica pokazala interes kako smo mi krenuli sa tim nekim sitnim radovima uz pomoć i opštine i nekih privatnih donatora. Stvarno je dosta ljudi pokazalo interes i to mi je najdraže kad vidim i kad čujem da ljude stvarno zanima.
Tokom rata je vojska čuvala recimo ikone i to je meni isto jedna od super priča. Čak u ratu, kad je sve to bilo ludilo kakvo se dešavalo, vojska je otišla u crkvu, uzela te ikone i čuvala ih i tek poslije rata ih vratila, da bi preživjele jer bilo je ljudi koji su znali za vrijednost tih ikona i u biti je vojska urgirala da one ne bi bile ukradene.
Koliko uopšte ovdje ljudi drže do istorije?
Mislim da je generalno ovdje slabo razvijena svijest kod ljudi o tome. Visoko trenutno ima 6 nacionalnih spomenika. Ja vas ni na jedan ne mogu odvesti da vam pokažem. U stvari lažem – mogu u Franjevački samostan, jer je to Franjevački samostan.
Da li je to krivica ili odgovornost Zavičajnog muzeja, da li je to odgovornost viših nivoa vlasti, ne samo općine, jer nacionalni spomenik automatski znači da tu ni Zavičajni muzej nema potpune ovlasti. Ali po meni najveći problem u Visokom je pitanje sujete. I sujete uposlenika kako općine, tako i muzeja, tako i svih drugih nekih relevantnih organa gdje stvarno nema, rijetko ko ima sluha ili čak želje da pita šta se tu može, kako se može.
U Milima je planirano izmještanje ceste koja presijeca crkvu tako što će izmjestiti 5 metara od apside. To je samo dodatno sakaćenje. Vi imate činjenicu da ćemo graditi novu cestu koja će prelaziti preko grobova ljudi koji su bili dovoljno bitni da se pokopaju tu. Jer pitanje pokopa kraj najbitnije crkve u državi tad, tu nije pokopan niko ko je tu obrađivao zemlju. Tu su pokopani najveći velikaši ove države. Tako da tu ima stvarno… ja imam nekako neku averziju od toga i najviše mi smeta stvarno ta sujeta i nesposobnost ili nedostatak želje da se postavi pitanje prije nego što bude prekasno.
Stari grad Visoki – općina je jednoglasno usvojila inicijativu da se smanji zaštitna zona. Mislim to je apsurd, ali to je isto tako i Butmir i Tašlihan i milion drugih nekih lokaliteta. Tako da – da je razvijena svijest, mislim da nije. Mislim da su krivi svi. Kriva sam i ja na kraju krajeva kao arheolog. Ali i kad se pokuša raditi na nekoj promociji, kad se pokuša nešto, to je toliko prepreka koje čovjek mora da pređe da je to baš fascinantno.
Imam osjećaj da što si u manjoj sredini, to je nekako gore. Ja vjerujem da u većini gradova nije nešto bolja situacija. Ne mislim da je Visoko neki izuzetak ali nekako svačija lokalna zajednica, to te najviše i boli.
U isto vrijeme moram spomenuti činjenicu da u Visokom ima 7, 8 sad možda što arheologa što studenata arheologije. Ja stvarno vjerujem u tu ekipu. To su mladi ljudi koji su spremni da rade, da volontiraju, da bi se ovo potencijalno dovelo na neki nivo i da bi se konkretno počele čuvati stvari.
Daj mi reci šta je Čajangrad?
Čajangrad je vojna utvrda koja se nalazi prema Bobovcu. Tu je nađena ploča kaznaca Nespine koja je jedan od najbitnijih srednjovjekovnih spomenika, kamenih spomenika BiH i na osnovu koje se pretpostavlja da je tu bila neka vrsta Ministarstva finansija. Vojna utvrda Čajangrad je puno manja recimo nego Stari grad Visoki i vjerovatno je bila neka vrsta osmatračnice. Zapaljena je dolaskom Osmanlija i nije više nikad ponovo obnovljena. Pravo je super. Po pisanju Pavaa Anđelića kad se popne na Čajangrad vidi se i Bobovac i Stari grad Visoki. To smo već skontali da se definitivno vidi. I čak se vidi Kozovgrad u Fojnici.
Mi smo prošle godine imali novac za probna istraživanja. To je većinom finansirala Medresa Osman ef. Redžović jer je ona odmah tu. Imali smo genijalnu saradnju stvarno sa medresom koja je nama slala svoje učenike, članove istorijske sekcije koji su onako bili pravo super. To su bili maturanti, najstariji u generaciji i oni su stvarno bili nemjerljiva pomoć.
Uradili smo tad probno istraživanje čisto da vidimo šta tu sve može da se uradi. Planiran je nastavak istraživanja ove godine, ovako kad malo prihladni, kad nam se vrate učenici u medresu. Čak su nam, to moram spomenuti, financirali i da prisustvujemo i da prezentiramo sve što je urađeno na Čajangradu do sad na međunarodnom skupu srednjovjekovne arheologije u Zagrebu koji je isto bio nedavno. Tako da su oni izuzetno zainteresovani i spremni su da ulože novac. Oni su osnovali neku svoju malu muzejsku zbirku i ljudi su koji stvarno imaju sluha za to i pravo je lijepo surađivati s njima.
A je li postoji negdje u perspektivi možda da se to sve otkopa?
Pa to bi bio generalno plan, znači da se u roku neke 3 do 5 godina iskopa. Ona stvarno ima baš nekako turistički potencijal jer je na vrh nekog brda i to pravo lijepe šumice.
Šta bi bilo tvoje idealno zaposlenje, da ostaneš u Zemaljskom muzeju?
Pa mislim da bi to bio Zemaljski definitivno. To bi bilo moje idealno zaposlenje definitivno zato što mislim da je to jedina institucija u BiH koja i dalje ne dozvoljava da se pravi kompromis oko suštine. I to je ono što mene privlači i to je jedini način na koji ja želim da radim. Koliko god da sve te institucije kulture ovise ili o kantonu ili od opštine ili od države ili od Federacije, od koga već, mislim da su to institucije koje moraju da u nekom trenutku stanu protiv te vlasti i da im kažu «Vidite, ovo ne može!»
Evo sad situacija koja se dešava sa Butmirom, koja se dešava sa Tašlihanom, eto koja se nažalost dešava i u Visokom. To su svakodnevne situacije gdje većina nekako lokalnih muzeja je li u nedostatku stručnog osoblja, je li u nedostatku volje ili ja ne znam u nedostatku hrabrosti, mislim meni nije jasno koja je tu njima blokada – neće reagovati. I to je ono što mene boli.
Jer ja mislim da svaki muzej, isto kao i Zavod, isto kao i komisija – mi smo tu da branimo kulturno naslijeđe BiH. Mislim nažalost u državi smo gdje ga moramo braniti, a ne samo čuvati. Ako to neće raditi jedan muzej ja ne znam koja je njegova svrha. Jer sama prezentacija nekih nalaza je po meni besmislena ako se ovamo ruše neke građevine koje tu postoje od pamtivijeka.
Tako da mislim da je Zemaljski muzej uspio uz sve svoje nedaće da održi to sve i mislim da imaju pravo, koliko god da su u deficitu, imaju pravo dobru ekipu koja radi maksimalno što može. Ja vjerujem da tamo mora doći bolja situacija i vjerujem da će doći. I strašno mi je drago što ima jako puno posjetitelja. I jako mi je drago pogotovo kad vidim posjetitelje iz Bosne. Svaka čast strancima ali onako kad vidim baku i dedu koji su doveli svoju unuku i pokazuju joj ne znam mačeve iz srednjovjekovne Bosne. Ja volim oružje pa ja uvijek na mačeve, a ne naušnice koje Anđelina nosi :D To meni stvarno ispuni srce. Jutros nam je došla neka ekipica učenika sa svojim nastavnikom i oni nisu znali gdje će prije. Njima je sve to «Aaaa, predobro, prelijepo, super, šta je ovo, šta je to?!» i mislim da to iskustvo jedino može pružiti Zemaljski muzej trenutno.
Odlasci mladih iz BiH, da li bi otišla, razmišljaš li o tome?
Podijeljeno imam mišljenje. U nekom trenutku kad imam tako neki sukob sa svima, kažem jednostavno se ne isplati, oboliću ovdje. A onda skontam da mislim da ne bih mogla. Mislim da bi me jelo i dalje gdje god da odem šta se ovamo dešava i što ne mogu da reagujem.
Ja apsolutno razumijem mlade ljude koji ne žele da ovdje rade za minimalac ili da volontiraju ili sve to. Nijedna mlada osoba ne treba tako da provodi svoje najbolje godine. Ja srećom imam takve roditelje koji me podržavaju, imam dovoljno nekih projektića na kojim radim da mogu sebi priuštim to da volontiram.
Otišla bih vrlo rado na stručno usavršavanje, ali isključivo i na stručno usavršavanje koje mi je primjenjivo ovdje. Jer mislim da bez ljudi koji će ostati, Arapi će nas pokupovati ili ne znam ni ja ko već ne, i ovo će sve u jednom trenutku da postane jedan ogromni tržni centar.
A ja ne bih mogla mirno da spavam ni u Njemačkoj, ni u Britaniji ni u Americi znajući da ide cesta kroz Mile a ja sam tu i niko tu neće da reaguje. Mislim ja sam jednostavno taj tip, tako da mislim da ne bih otišla. Ili bih tako otišla na kratko možda, samo neka vrsta stručnog usavršavanja, eventualno doktorat.
Otkud ljubav prema arheologiji, otkud taj izbor?
Joj, to je nekako baš bilo od malena. Uvijek su me zanimale starine. Mislim naravno Indiana Jones smo svi gledali, pa je onda došla Lara Croft koja je bila još bolja od Indiane Jones. Pa sam ja to nekako sve krenula pomalo da čitam. Onda, dedo mi je skupljao dosta knjiga. Valjda su to ljudi iz tog perioda. Onda sam se dokopala knjige «Visoko i okolina kroz historiju I» Pavao Anđelić i tu sam se već u potpunosti zaljubila i u lik i djelo Pavao Anđelića i u sve to. I htjela sam da upišem studij u Zagrebu jer u Sarajevu tad još nije bio osnovan. Međutim mama je bila protiv pošto sam ja bila onako buntovna i živahna u tim godinama. I ja sam upisala studij građevine i onog trenutka kad sam saznala da je otvorena katedra za arheologiju u Sarajevu sam odustala od studija građevine i prebacila se. I stvarno se nisam pokajala nijednog trenutka.
Hiljadu puta su me znali ljudi nazvati i odavde iz Visokog i onako od neke raje iz Sarajeva pošto sam tamo stanovala tokom studija da se raspitaju za studij i to. Studij je stvarno izuzetno dosadan za nekog ko to ne voli. U mene sestra kad je gledala šta ja učim i kako ja učim smatrala me totalnom luđakinjom. Ja sam imala, pošto se dosta toga svodi na tipologiju, na oblike, na ukrase, ja sam čitav stan izlijepila ne znam sopotska kultura, lenđerska, butmirska, kakanjska, ovo ono, ja sam to svuda imala i po wc-u da je to meni uvijek pred očima da ja to mogu prepoznati kasnije. Onda sam se zaljubila u oružje zato što sam bila na izložbi «Sjećanja na jednog pionira» o Ćiri Truhelki. Ugledala sam jednu sablju, ono hoću da je zagrlim. Onda sam krenula da se bavim oružjem i pregenijalno mi je što se u biti na području bivše Juge oružjem uglavnom bavile žene. Onda sam skontala to je to, ostajem na oružju jer to je nešto čime se žene trebaju baviti :D
Mislim da je super struka, super je zanimanje. U Bosni trenutno nije idealno ali moraće biti bolje. Gore od ovog vjerovatno ne može. Dosta se putuje, upoznaje se dosta ljudi, pravo je dinamično zanimanje i zanimljivo.
Neopisiv je osjećaj – moj prvi nalaz je bio na kopanju hamama u centru Baščaršije baš. Mislim da je to bila 2012. ili 2013. Ja sam našla jedan novčić. To je neka ekstaza, euforija, nirvana je to bila. I stvarno je nekako poseban osjećaj kad odjednom ugledaš nešto što nije svjetlo dana vidjelo 400 godina, a ti si prva osoba koja to dodirne.
Tako da mislim da je stvarno pravo lijepo zanimanje, zanimljivo je, dinamično i nije dosadno. Nisam stvarno tip koji bi mogao sjediti i raditi neki uredski posao, iako je mama uvijek govorila da trebam upisati pravo ili ekonomiju. Ali drago mi je što sam ostala pri svom.
