Miroslav Ilić: O Domu kulture Žepče i o tome zašto voli život u manjem mjestu

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 32. kojeg imate priliku čuti je Miroslav Ilić iz Žepča.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Miroslav Ilić je Žepčak sa neobičnom životnom pričom. Rođen je u Žepču, studirao u Mostaru, pa zatim u Zagrebu gdje je završio fakultet, našao posao i tu je bio nekih 11 godina. Onda je sam sebe zatekao kako razmišlja o sebi kao “čovjeku bez adrese” i o tome da nije sretan tu gdje se nalazi. Pomislio je kako on kao glavna uloga u svom životu ne zaslužuje da bude nesretan i da se tako osjeća, pa je dao otkaz, spakovao se i krenuo tražiti svoju sreću.

Vratio se kući, u Žepče i sad je tu, od 2012. godine. Sretan. Nakon povratka se neko vrijeme bavio i privatnim biznisom i nije se u tome pronašao. Mene je do njega dovelo njegovo trenutno radno mjesto – ravnatelj Doma kulture Žepče.

Prvo sam ga pitala šta je to što ga čini sretnim ovdje?

Miroslav Ilić:

O čemu se radi? Recimo, meni je u Žepču, malom Žepču, interesantno što svako svakoga zna. I sad recimo dođete u kafić, od 10 stolova može se desiti jedan ili dva stola gdje sjede ljudi koje ne poznajete. Inače ili se pozdravljate ili znate iz viđenja ili klimnete glavom. Ali – svako svakog poznaje.

Nadalje, ljudi u manjim sredinama su puno topliji. To su moja nekakva iskustva. Valjda u maloj sredini svako svakog zna. Žepče je malo mjesto. Otprilike općina ima oko 30.000 stanovnika, a grad ima oko 7-8.000 i doslovno svako svakog zna.

Također za mladog čovjeka koji je završio fakultet, koji je na neki način malo željan provoda, veliki grad nudi puno mogućnosti – možete gledati utakmice sportske, možete ići na koncerte, svaku veče se negdje nešto događa. U malim sredinama to nije slučaj. Međutim, u jednom trenutku čovjek dođe do nekakve odluke. Sad sam prevazišao neke stvari, razmišljam o tome kako ću graditi budućnost negdje. A moj karakter i nekakvo moje poimanje života je totalno različito od nečega da bih trebao stvarati neku svoju budućnost, neko svoje ime i prezime u gradu od milion stanovnika. Jednostavno se tu čovjek nađe ili ne nađe, nekom to odgovara, nekom ne.

I sad recimo interesantno je bilo, kad sam ja došao u Zagreb, ja sam i prve i jedanaeste godine govorio ovim naglaskom. Ja nemam problem sa tim. Međutim, dolazili su ljudi iz BiH koji valjda nakon pola godine kajkaju. Ali ja se nisam nikad stidio svog podrijetla nego sam ga ja u stvari isticao – ja sam čovjek rođen u Bosni i Hercegovini, ja se tim ponosim. Ja sam recimo čeznuo za Bosnom i Hercegovinom, u studentskim danima ili noćima sjedim u studentskoj sobi, slušam sevdalinke i čeznem.

Ravnatelj ste koliko godina?

Nepune tri godine.

Šta sve podrazumijeva Dom kulture u Žepču?

Dom kulture Žepče je spojen, točnije stvoren, sazidan na tri i po cjeline.

Prva cjelina je kultura u pravom i punom smislu te riječi – organizacija svih ili velike većine kulturnih manifestacija koje se dešavaju u Žepču, neke stvari koje su tradicionalne i koje mi organiziramo po prvi, drugi, treći, peti, sedamnaesti put itd.

Druga cjelina je Radio Žepče. Radio Žepče je naš lokalni medij, jedini javni medij u okolini. Mi imamo 5 zaposlenih, imamo svoj produkcijski program od 7 ujutro do 5 popodne, a imamo program koji se vrti 24 sata.

Treća cjelina je mala kablovska televizija. Imamo otprilike oko 1.700 – 1.800 korisnika kablovske televizije koja je, mogu to slobodno kazati, najveći izvor prihoda kako se mi financiramo kao Dom kulture. Jer otprilike mi ¼ godišnjih prihoda, proračuna, zatvaramo prihodima Općine Žepče, a ¾ zatvaramo svojim osobnim prihodima. Najveći udio u tim osobnim našim primanjima su prihodi od kablovske televizije.

I recimo ono pola je, što sam naveo kao 3,5 – radimo na organizaciji i uspostavljanju jednog produkcijskog studija. I nadamo se da ćemo u nekoj bliskoj budućnosti u roku od nekoliko mjeseci moći praviti, snimati neke pjesme, izdavati neke CD-ove itd.

Na šta smo sve ponosni – manifestacije koje traju godinama

Postoji nekoliko stvari kojima se mi stvarno ponosimo u Žepču, koje organiziramo već dugi niz godina.

Ove godine smo po 9. put organizirali Radio festival Radio Žepča. Mi imamo jedan sustav kako dobijemo finaliste. Ove godine u devetom izdanju Radio festivala smo imali sudionike iz 17 općina kao što je Žepče – Žepče i još 16 i to na sjeveru od Odžaka, Prnjavora, Teslića, Doboja, preko ovih naših susjednih općina u Zeničko-dobojskom kantonu, tamo na jugu do Kupresa, Livna, Prozora, Ilijaša, Olova, Vareša, Breze itd. Sustav je otprilike takav da mi imamo radio emisije, iz svakog grada po jednu radio emisiju i kroz njih mi dobijemo po 1 finalistu iz svakog grada. I finalna večer Radio festivala se održavala u Žepču gdje je 17 djece iz osnovne škole iz svakog od tih gradova došlo i pjevali su te pjesme u Žepču.

Ono što želim naglasiti, čime smo veoma ponosni u Žepču je naša tradicionalna kulturna manifestacija koja se održava jednom godišnje, najkompleksnija je, a zovemo je Žepačko ljeto. Žepačko ljeto smo ove godine organizirali po 17. put. Otprilike je to skup više manjih kulturnih događanja, tako da smo ove godine imali pet događanja kroz nekoliko dana koliko ono traje. Interesantna stvar je da imamo najstariji poslijeratni festival, 17. put smo ga ove godine održavali, zovemo ga Međunarodni rock festival Žepče. Imali smo kao glavnu grupu bend Zoster iz Mostara.

Ono što još želim naglasiti je u sklopu Žepačkog ljeta je ove godine održana već drugi put likovna kolonija u Žepču. Do prošle godine se nikad na području općine Žepče nije održala likovna kolonija. Mi smo prošle godine došli na ideju i u suradnji sa Udrugom građana Centar za društveni razvoj Žepče organizirali tu likovnu koloniju koju smo nazvali po našem iznenada preminulom, poznatom umjetniku kojeg su svi u Žepču poznavali, Ismetu Čahtareviću. Po njemu smo nazvali likovnu koloniju i nadamo se da će u budućnosti ostati i tradicionalna.

Ono što još radimo je otprilike mi smo ga nazvali Glazbeni festival “Od ljeta jeseni”. To je u stvari festival autorskih pjesama za djecu gdje mi raspišemo natječaj, djeca napišu tekstove, pošalju, onda mi napravimo, uglazbimo i te pjesme se po prvi puta izvode na našem festivalu koji ćemo održati opet ove godine krajem devetog mjeseca.

Takođe 14.10. je Dan općine Žepče, imamo jedan veliki kulturnu program kojim obilježavamo Dan općine Žepče.

I možda za kraj tih tradicionalnih manifestacija koje održavamo imamo manifestaciju koju održavamo već 5 godina a zove se Blagdanska čarolija. To je otprilike jedan sajam žepačkih rukotvorina koje održavamo nekad tamo između 18. i 23. 12. tamo pred Božić i Novu godinu. I time smo ponosni. I svake godine već 12. puta jedini u kantonu Zeničko-dobojskom održavamo proslavu Nove godine.

Trend je odlaska mladih u Bosni i Hercegovini. Šta vi mislite kako se mogu mladi zadržati ovdje? Pretpostavljam da i Žepče ima problem kao i svaka sredina?

Da, kao i sve sredine u BiH. Međutim, ne znam kako da vam kažem – šta je za nekog sreća? Za nekog je sreća da ode u Frankfurt, da živi onako dan za danom i zarađuje 1.500 eura. Za mene je sreća da ako ću zarađivati, zaradim 500 KM ali da mi je duša sretna. Ja sam se nagledao, naslušao i naživio negdje vani. To je puko preživljavanje za moj pojam.

Nažalost, postalo je pomodarstvo odlaziti negdje. Evo samo jedan primjer te teze. On je profesor u školi, ima fin posao, ima neku finu, normalnu plaću, stabilan posao. Ona je frizerka i imaju jedno ili dvoje djece. I – tto, nema ovdje budućnosti. Ne vide oni tu prosperitet, ne vide ništa i pokupe se i odu u Njemačku. Misle da će im tamo biti bolje. Ovdje ostave svoju kuću koju su napravili i ostave stabilne poslove.

Ok, možda je tamo sreća. Ja mislim da nije. Jedan od možda nekih krivaca za odlazak je možda i to moderno je nešto.

Nadalje, ljudi nisu spremni, po mom mišljenju, nisu spremni priznati grešku svoju. Ja ih znam koliko hoćete – otišli su tamo, nisu se nešto snašli specijalno ali «gdje ću se sad vratiti?».

Ne znam, moja je životna situacija i moj slučaj je totalno apstraktan u odnosu na ovo o čemu mi pričamo, gdje sam se ja vratio i gdje ja uopće ne razmišljam o nečem drugom. Sad igrom slučaja neki će zlobnici reći «Ok, ali ti imaš dobar posao». Ali nije mi pao s neba.

Ne znam, ja sam oštar protivnik odlaska. Ja koji sam se vratio i koji vjerujem da u ovoj zemlji i sad sunce lijepo sja, a može sjati samo bolje. Sad ok, neke stvari nisu sređene. Ali u nekoj zemlji u koju sutra odemo neke druge stvari nisu sređene. Možda neke jesu, ali neke nisu. Tako da nije nigdje savršeno, ali uvijek ću pozdraviti i nekako preporučiti ostanak. Možda sa nečim manjim da se čovjek da se zadovolji, ali tu sam na svom, imam svoju kuću, svoj stan, svoje ljude s kojima se družim. Nema ovakve neke atmosfere nigdje. Onaj ko misli da su tamo negdje širom otvorena vrata, mislim da se grdno vara.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?