Oproštaj… ili sjećanje na moje drage drugare

Autor: Hana Kazazović

Prošla su malo više od dva mjeseca od najteže i najtužnije sedmice u mojoj 2015. godini. Dva mjeseca ja u sebi nosim riječi koje ću pokušati da ispišem danas, jer me peku i žuljaju i noseći ih tako na duši znam da mi ne čine ništa dobro. A ne uspijevam da ih napišem jer kad god samo i pomislim na to raspem se na hiljadu djelića i onda mi trebaju sati da dođem sebi.

Prvi januar je, 8:38 ujutro dok ovo pišem. U mislima se vraćam na te zadnje dane mjeseca oktobra i već osjetim drhtanje. To je sedmica u kojoj sam izgubila 3 prijatelja i kad god pomislim na njih zadrhtim jer me bol koju osjetim podsjeti na to koliko sam osjetljiva i koliko u stvari ne znam da se nosim sa gubitcima.

3 prijatelja bez kojih moj boravak, odnosno život na ovom mjestu na kojem živim nešto više od 6 godina nije isti. Jedan od njih je Rex i o njemu i njegovoj smrti sam već pisala. Isti dan kad se to desilo istresla sam svoju tugu na papir i podijelila je sa svijetom, misleći da je to vrhunac boli koju mi oktobar sprema. A onda smo u par dana koji su uslijedili ostali bez Rexovih drugara, druga Medenog ili Mekanog, kako ga je ko već zvao a muž i ja smo ga zvali Tetak. I ostali smo bez Rexove drugarice, Bijele ili Doge kako sam je ja zvala, psa koji je 2-3 godine živio ispred prodavnice Bingo.

Ispostavilo se da su svo troje otrovani. I to je onaj dio koji me posebno boli. To je onaj dio u kojem zadrhtim od jeze svjesna da postoje ljudi koji su u stanju namjerno dati otrov živom biću sa namjerom da ga namuče i napate i da na kraju umre.

Jer nemate pojma u kakvim mukama umire životinja koja je tako otrovana. Ja znam samo dio i kad god se sjetim toga plačem k’o kišna godina. Ja znam samo dio jer sam dio proživjela sa Rexom i Bijelom. A zamislite koliko zna moja komšinica koja je provela zadnjih par sati sa Mekanim, od ponoći do 4 ujutro pokušavajući mu olakšati te zadnje trenutke dok se raspadao, i od bolova i bukvalno.

Bijela se najduže borila, jer je bila najjači pas kojeg sam u životu upoznala. I stvarno sam mislila da će se izvući. Pokušavam misliti na nju onakvu kakva je bila, skočica koja mi nikad nije dala proći bez da me ne uhvati šapama za nogu otimajući se za još poneki zagrljaj i porciju maženja. Pokušavam da je zamislim kako trčkara ispred prodavnice reagujući samo na one za koje je sigurna da je vole.

Pokušavam, ali mi se umjesto tih slika stalno vraća ona u kojoj sa njom ležim na podu garaže milujući je dok prima infuziju i moleći je da ozdravi. I da mi bar ona preživi. Gledala me tužno dok sam joj obećavala da nikad više neću zagalamiti na nju čak i ako me isprlja, samo ako ozdravi. Zaspala je nakon te infuzije i ja sam bila uvjerena da ćemo se vidjeti i ujutro i da će biti ok.

Kakav zajeb. Nije ni ona izdržala. A ja od tog 30. oktobra izbjegavam proći ispred Binga i kad god mogu idem sa zadnje strane zgrade jer još uvijek očekujem da će se zatrčati od nekud prema meni. I kad je ne vidim rasplačem se na sred ulice.

Teško mi je da pišem sve ovo ali sam obećala sebi da će i Bijela naći mjesto na blogu, skupa sa Medenim, jer znam da je bilo mnogo ljudi koji su ih voljeli. I zato što sam ih ja voljela. Njih troje su u stvari bili jedini koji su mi se uvijek radovali kad bih dolazila kući. Imala sam uvijek zagarantovano radostan i veseo doček i nekog ko me okupa ljubavlju samo kad me ugleda.

Nemate pojma kako mi to fali. I koliko je tužan i prazan moj komšiluk od kako ih nema.

Jednu dobru stvar sam naučila i spoznala u toj sedmici oktobra 2015. Spoznala sam i upoznala kako imam oko sebe, tu u komšiluku nekoliko fenomenalnih ljudi. Komšinica koja je provela zadnje sate sa Medenim i koja ga je, skupa sa drugaricom, zakopala bez obzira što je to posao izazovan i za malo jače muškarce. Komšije koje su Bijelu primili kod sebe pokušavajući joj pomoći u tim zadnjim danima i satima, pružajući joj toplinu, sigurnost i gomilu ljubavi. Komšija koji je bio tu kad god je trebalo nekog od njih ponijeti, prenijeti i sl. I svi oni koji su plakali kad su shvatili da im ne možemo pomoći. Saznanje da živim okružena i takvim ljudima mi je zaista pomoglo i bilo jedina utjeha u svemu ovom što se desilo.

Jer eto, pored svih nas koji ih volimo bio je jedan koji je u stanju ubiti slabijeg od sebe. I to na takav način da se po ko zna koji put pitam zašto čovjek spada u k’o fol višu vrstu.

Dva mjeseca ja vrtim u glavi i razmišljam o tome ko bi mogao biti taj koji ih je ubio. I nakon puno vremena sam shvatila da je vjerovatno bolje da to ne znam. Bolje, jer to neznanje meni obezbjeđuje mir. Ne bih voljela sretati takvu osobu i znati da je ona ta koja mi je ubila prijatelje. Ja mu svakako ne bih mogla ništa osim prezrivo ga pogledati i znam da to nije nešto što bi takvu osobu nasikiralo.

Ali sam mu milion puta u sebi poželila, onako istinski, duboko i od srca – da osjeti u svom životu ljubav. Da zavoli nekog psa ili macu ili zeca ili bilo šta toliko da mu nikad više u glavu ne bude moglo stati da nekom od njih oduzme život. Želim mu da mu se srce otvori i primi u sebe neku od tih napaćenih duša. Samo jedna je dovoljna da iz njegovog srca istjera to zlo koje ga je navelo da učini ono što je učinio. A samo onaj ko je sposoban za iskrenu ljubav može činiti dobro na ovom svijetu.

Rex je bio najljepši pas kojeg sam znala. Medeni je bio mekani, umiljati dobrica kojeg nisam stigla ni slikati jer je vječito skakao i trčkarao i bojao se. Sad vidim da je itekako imao razloga. Bijela je bila mnogima ružna. Onima koji gledaju očima. Meni je bila jedna od najljepših. Jer sam je gledala kroz oči do srca. Milion puta me iznervirala jer me nije puštala da prođem ako je dobro ne izmazim. Sad mi je žao što to nisam radila duže i češće.

Srce me boli što su se patili toliko na kraju i vjerovatno ću cijeli svoj život nositi u sebi tu misao da smo možda mogli i više učiniti. Iako znam da nismo. Jednostavno me to žulja zbog nesklada između onog koliko smo dobili od njih, a koliko smo im dali.

Budite mi sretni i mirni tamo negdje, drugari. Ne prođe ni dan da ne pomislim na vas i znam da nisam jedina. Znate i vi koliko vas je ljudi voljelo ovdje i svima nam nedostajete. Jedina dobra stvar u svemu je što ste gore skupa, a znam koliko ste se voljeli i kako ste se igrali zajedno. Ja znam da ću, ako postoji taj neki drugi svijet, tamo iza duge, u njega uletiti naglavačke jer će mi se Bijela zaletiti u leđa kad me vidi i oboriti me na zemlju. I znate šta, to je najbolji ulazak koji sebi uopšte mogu zamisliti i poželiti.

Medeni u igri sa drugarima, par dana prije smrti – oktobar 2015. On je ovaj smeđi ljepotan.