Fotografije: Afan Abazović

Ako biste me pitali koju svoju osobinu najviše cijenim, onda bi to definitivno bila radoznalost. Radoznalost u smislu da odlučim otići i doživjeti neke stvari za koje nemam pojma kakve će biti, samo zato što imam vremena i pomislim da bih možda nešto korisno mogla čuti ili jednostavno provesti ugodno vrijeme. Više puta mi se u životu to isplatilo, a danas sam pod utiskom jučerašnje obuke prve pomoći prilagođene planinarskim i terenskim uslovima koju sam imala priliku odslušati i praktično odraditi zahvaljujući udruženju Azimuth 135.

Azimuth 135 je planinarsko udruženje koje nije fokusirano isključivo na planinarske ture – jer bude tu i turističkih obilazaka i edukacija. Kada je Afan nedavno objavio poziv da se prijavi ko želi na ovakvu obuku prve pomoći, ja sam bila u periodu sjedenja pored mog mačora Lakija i čekanja da se njegov život privede kraju. Znala sam da će ta obuka doći nakon toga i pomislila da bi mi to moglo koristiti. Prijavila sam se bukvalno zato da imam razlog da izađem iz kuće, znajući da će mi period poslije biti težak i izazovan.

Juče sam, dakle, bila na toj obuci. Znam da se mnogi vrlo teško odlučuju da dio svog slobodnog vremena provedu negdje gdje možda ne očekuju da će im biti zabavno. Međutim, ne znam da li je to zato što imam skoro 50 godina ili zato što je obuka bila stvarno fantastična, ali meni je, pored toga što je bilo korisno, bilo i prezabavno.

Dva sata smo slušali predavanje doktora Admira Isakovića koji inače radi u hitnoj pomoći. Iskreno, ne znam da li su mi ikada dva sata brže prošla u životu. Prvu pomoć sam imala davno, još u osnovnoj školi – a ove godine punim 50, pa možete zamisliti koliko je to bilo davno. Polagala sam je i prilikom polaganja vozačkog ispita, ali se ne sjećam puno toga. Tako da sam nešto malo znala, ali nikada nisam imala priliku da ovako detaljno čujem gomilu korisnih informacija i primjera iz prakse.

Doktor Admir je iz svog bogatog ličnog iskustva rada u hitnoj pomoći ispričao mnogo toga, a uz to je i odličan predavač – drži pažnju, jasno i jednostavno objašnjava stvari i zna kako prenijeti znanje. Nakon teorijskog dijela imali smo priliku da prođemo pet poligona. Svako od nas je prošao svih pet i to je zaista bilo izuzetno iskustvo.

Ne mogu dovoljno opisati posvećenost volontera i volonterki Crvenog križa koji su glumili žrtve različitih povreda. Na svakom poligonu su bile simulirane različite situacije, a naš zadatak je bio da u deset minuta procijenimo situaciju i pružimo prvu pomoć – bukvalno. Suočavali smo se s uganućima, unutrašnjim krvarenjima, radili trijažu s četiri povrijeđene osobe kako bismo odlučili kome prvo pružiti pomoć, kao i oživljavanje na odrasloj osobi i na bebi.

Svaki poligon je imao i osobu iz Crvenog križa koja nas je vodila i pomagala ako nam nešto nije jasno ili ako smo zaboravili dio teorije. Plus – volonteri i volonterke zaista odlično glume. Dođete na poligon, oni vrište, kukaju, plaču, a vi imate zadatak ne samo da im pomognete, nego i da ih smirite. Sve je toliko realistično da se zaista osjećam osposobljenije i sigurnije za potencijalne situacije koje se, nadam se, nikada neće desiti. Ali imam osjećaj da bih sada znala šta uraditi u pravom trenutku i da bih bila daleko korisnija nego dan ranije.

Posebno mi je važno reći da mislim kako bi ovakve obuke trebali proći svi, jer se na njima uče stvari koje doslovno mogu spasiti život. Od toga da većina povreda nastaje zbog nestručnog reagovanja – recimo, ako osoba padne s visine od 2,5 metra, ne smije se pomjerati dok ne dođe pomoć jer svako pomjeranje može dovesti do katastrofalnih posljedica – pa do toga kako spasiti osobu koja se guši ili kako zaustaviti krvarenje. Toliko je tu korisnih informacija.

I stvarno mislim kako bi bilo korisno organizovati tematske obuke prve pomoći, poput ove za planinarenje. Jer mi smo učili kako iskoristiti bilo šta od opreme ili iz prirode da bismo pružili prvu pomoć, kao i šta je važno imati sa sobom kada idemo na različite ture. Ali bi bilo sjajno kada bi se ovakve obuke organizovale i za npr mlade majke, ali i za sve ljude generalno, jer nikad ne znate kada će nekome zatrebati naša reakcija – da odradimo oživljavanje, pružimo prvu pomoć i možda spasimo nečiji život.

Ogromnu zahvalnost dugujem ljudima iz Crvenog križa, a posebno doktoru Admiru Isakoviću i Mireli. S Mirelom sam dogovorila da uradim priču o Crvenom križu jer su me toliko inspirisali da sam ponovo osjetila želju da pričam priče onako kako sam to prije nekoliko godina radila mnogo češće. Prije nego što sam se, zbog svih svojih životnih dešavanja, malo povukla.

Posebno želim istaći volontere i volonterke koji su zaista predivni – a to su mladi ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode volontirajući u Crvenom križu. Toliko su pažljivi, strpljivi i spremni da pomognu. Na svakom poligonu su nam ukazivali gdje eventualno griješimo i kako nešto možemo bolje uraditi. Iskreno, čini mi se da je jedno od posebnih životnih zadovoljstava učiti upravo od mladih ljudi.

Na kraju, jedan duboki naklon i ogromna zahvalnost Afanu što je osnovao ovakvo udruženje i uopšte došao na ideju da organizuje ovakvu obuku za planinare. Kako on kaže, cilj je da na svakoj turi budu najmanje dvije osobe koje su prošle ovu obuku (a 42 nas je ukupno), jer nikada ne znate šta se može desiti i kako neko od nas, zahvaljujući stečenom znanju, može pružiti pomoć kada to zatreba. Takođe, razmišlja se i o drugim obukama koje bi nam mogle biti korisne.

Ia inače imam ogromno poštovanje prema svemu što Afan radi. Dijelom je moja radoznalost presudila da se prijavim na ovu obuku, a dijelom i to što, kada on objavi poziv za nešto, ja to ne preispitujem – imam povjerenje da ono što radi ima smisla, i uvijek se pokaže da zaista ima. Zato, Afane, hvala. 

I pozivam i vas: ako vam fali da budete dio nečega korisnog, da budete dio okruženja koje vas prihvata i u kojem ćete se osjećati ugodno-  bez obzira na to da li na planinarenje idete jednom ili dva puta godišnje ili redovno i često. Ja sam ona koja ide rjeđe jer mi je kondicija katastrofa i nisam za duže, a posebno ne za zimske ture. Ali unutar tog udruženja, među ljudima iz Azimutha, osjećam se ugodno i lijepo, i to je nešto što vrijedi više od mnogo drugih stvari u životu.

Na kraju, pozivam vas i da razmislite o organizovanju obuka prve pomoći u okviru svojih kolektiva, preduzeća ili institucija. Crveni križ u Zenici to sigurno može organizovati, a vjerujem da je isto i u drugim gradovima. Te obuke se mogu odraditi fantastično i dati vam znanja koja možda sutra vama ili nekom vašem bliskom mogu spasiti život – a to je nešto što zaista nema cijenu.