Knjigu ocijenim dobrom kad mi zadrži pažnju toliko da je jedva puštam iz ruke. 

Knjigu ocijenim odličnom kad mi je tema teška, toliko da me na momente boli želudac od muke zbog pročitanog, a i dalje je ne puštam iz ruke do kraja. E takva mi je “Sigurna kuća” Marine Vujčić.

Davno sam je vidjela i pomislila kako će doći na red, ali nisam bila u raspoloženju za teške teme. Onda je ONO ubilo Aldinu Jahić u Mostaru i prosto sam tražila način da nekako bolje shvatim sve. 

Iako odavno znam sve i spadam u osobe koje su o nasilju nad ženama pročitale puno priručnika, poslušale nekoliko radionica i potpuno razumijem zbog čega žene imaju problem sa tim da se izvuku iz nasilne veze žive. 

A Marina je u ovoj knjizi kroz priču žene koja je promijenila statistiku – jer ona je ubila muža u samoodbrani umjesto da je on ubio nju, uradila maestralan posao. I ovdje moram istaći njen pristup – Marina nije pisala iz mašte. Razgovarala je sa bivšim zatvorenicama, sa žrtvama nasilja, sa stručnjacima iz centara za socijalnu skrb. U zahvali na kraju knjige Marina piše kako mnoge žene kojima je zahvalna moraju ostati anonimne – i to samo po sebi govori koliko je nasilje nad ženama još uvijek stigmatizirano i skriveno. Upravo to istraživanje, te stvarne priče koje je slušala, daju knjizi autentičnost koja te guši. Ovo nije fikcionalizacija – ovo je realnost prepričana kroz književnost.

A što je još genijalniji potez – Marina je odlučila ispričati priču kroz obrnutu situaciju. U 99% slučajeva žene završe mrtve. Ali kroz Ladu, ženu koja je preživjela jer je uspjela ubiti nasilnika u samoodbrani, Marina nam daje priliku da čujemo ono što mrtve žene ne mogu ispričati. Lada postaje glas svih onih koje više nema. I kroz njen život u zatvoru, kroz njeno prisjećanje, mi konačno razumijemo cijelu spiralu – od početka veze do kobne noći. Ovo je priča koju bi nam Aldina ispričala, da je mogla.

I zaista mislim da vam ova knjiga može pomoći da shvatite kompleksnost problema.

Jer, kroz priču o zatvorenici koja svoju kaznu služi u Požegi, vidimo kako se razvija situacija. Upoznajemo par na početku, klasični primjer idile koja korak po korak ide ka nasilju. Lada ga je upoznala na poslijediplomskom specijalističkom studiju, 10-ak godina je stariji od nje i profesor je na tom fakultetu, ali nije profesor njoj. Za 4 dana je osvojio, uskoro su počeli živjeti skupa i tako je krenuo put koji je doveo do zatvora i do ubistva. 

Vrlo je teško ljudima inače objasniti “zašto nije ranije otišla”, “zašto ga nije prijavila”, “zašto je čekala do tada”… to su pitanja mnogih nakon što se desi ubistvo žene. A kroz Ladinu priču shvatamo zašto. Jer govori o izolaciji, o tome kako je ostala sama, kako je uspijevao uvjeriti da je kriva za sto stvari koje je uradila. Kroz Ladu upoznajemo kako se prilagođavala, kako je nalazila načine da opstane u tom ludilu koje niko spolja ne bi prepoznao, jer je on ugledan profesor, uvijek pozdravi na stubištu, divno se ophodi prema njoj i sl. Lada nam pomaže da shvatimo da nasilje nije samo fizičko i da postoji cijeli spektar nasilja koji ne uključuje dodir. A dovede te do ludila i učini da se osjećaš pogrešno i nesigurno. 

Marina to opisuje brutalno realno:

“Previše ti je odlazaka na posao prije Melitinog rođenja prisjelo zbog njegovih sumnjičenja. Jesi li uranila, jesi li zakasnila, što si obukla, s kojim si klijentima radila, jesi li se našminkala, jesi li sumnjivo vesela zbog nečega što se događa izvan vaša četiri zida, tko te nazvao izvan radnog vremena, što si kupila svojim novcem, tada, dok si ga još imala. Otkad si kod kuće, svi su ti razlozi za sukob izostali. Zadnjih nekoliko mjeseci gotovo da niste imali ni jedan incident. Zapravo je cijela ta godina, prva Melitina, bila mirna, gotovo idilična zanemarimo li povremene ispade kad bi te optužio da majčinstvo koristiš kao izgovor za zanemarivanje njega.”

Vidite? Nema udaraca u ovom odlomku. A čitajući ga, osjećate gušenje.

Kroz Ladinu priču spoznamo i koliko je važna uloga roditelja koji na očajničko traženje pomoći ne odreaguju jer “svi se parovi svađaju”, ali i odnos ljudi u zgradi koji nema šanse da ne čuju godinama plač ili ne čuju razbijanje flaša i čaša u stanu.

Lada nas vodi kroz sve te faze i jasno vam je zašto nije prijavila. Jer kad jeste – došlo je do eskalacije. Jer službe nisu odradile svoj posao kako treba – a uglavnom prečesto ne urade. I kad mu je došla policija na vrata, po prijavi da vidi šta se dešava, lako ih je uvjerio da je sve u redu. 

Lada nas vodi kroz sve ove procese i kroz svoja razmišljanja, očaj i bol koji je živjela 7 godina. I vidimo koliko je žena žrtva samo ako je mrtva. 

A ako pogledamo komentare na vijesti o femicidu na Balkanu, često nije žrtva ni tada. I tada je mnogima ona kriva što ju je on ubio.

Patrijarhat je zlo koje mnoge plate životom. Da, pomoći će i veće kazne i osude postojećih ubica. Ali ključ je u mijenjanju svijesti i shvatanju da žena nije ničije vlasništvo. I ima pravo na svoje odluke i na promjenu mišljenja o nekoj vezi. Ima pravo da iz veze izađe iz bilo kojeg razloga – živa. I ne postoji razlog zbog kojeg bilo koji muškarac smije udariti svoju partnerku, a ne oduzeti joj život. 

Jer, svaki onaj koji kaže “ne mogu živjeti bez tebe” u stvari ne voli nju, nego sebe. I to je suština. 

Voljela bih da ovu knjigu pročita što više žena. Voljela bih da bude u srednjoškolskim lektirama. Znam da je urađena predstava po njoj pa eto i to može umjesto čitanja – ko nema živaca. 

Jer ovo jeste zaista odličan način da se shvati kompleksnost problema.

Svim ženama koje se nalaze u nasilnim vezama, želim da nađu način da se iz njih izvuku. Postoje načini, ali traže malo više planiranja, posebno odstupnice kako bi se spriječila eskalacija. 

I na kraju, svim ženama, posebno djevojkama koje ulaze u veze, želim reći da ih voli samo onaj koji im daje slobodu da budu ono što jesu. I onaj koji ih neće mijenjati. Onaj koji ih neće odvojiti od porodice, prijateljica, okoline. Čim čujete nešto takvog tipa, neka vam u glavi zvoni alarm. Jer upravo ti ljudi – prijatelji i porodica, vam mogu spašavati glavu.