Trenutak u kojem postaneš svjestan prolaznosti vremena = prvi korak ka ispunjenijem životu

Autor: Hana Kazazović

Kao da je juče bilo – uzela sam u ruke novi, tek završeni maturski foto album na kojem je pisala godina završetka gimnazije i najava okupljanja za petogodišnjicu mature – 2000. godine.

“Uh, ko će ovo uopšte dočekati”, mislila sam u sebi. “Ima do tad još 100 godina…”

Tako je meni to tada izgledalo.

*****

Prije par dana pogledam u kalendar i ostanem bez teksta kad sam shvatila da nam je ove godine punih 20. Ne samo da je onih mojih “100” prošlo, nego sam doživjela i puno više od toga.

Da vam iskreno kažem – uopšte mi se ne sviđa to što vrijeme ovako brzo prolazi. A još manje mi se sviđa to što negdje nema tipka “Pause” da je stisnem bar na kratko, da se mogu okrenuti i sagledati na miru sve što se oko mene dešava.

Prije nekoliko dana sam bila na kafi sa djevojkom koja me u početku uporno persirala. Nekoliko puta sam je zamolila da to ne radi, ali svaki put bi nakon par rečenica ona spontano prelazila na “vi”.

“Šta joj je, zašto ne prestane?”, mislila sam dok me svako njeno “vi” šamaralo po licu. Par sekundi nakon toga mi se u glavi same od sebe pojaviše riječi:

“Hana, jesi li ti svjesna da ona ima samo 18 godina i da si ti čitavih 20 starija od nje? Jesi li svjesna da si je bukvalno mogla roditi?”

Nakon toga sam prestala da se štrecam na njeno “vi” jer sam se sjetila sebe sa 18. Posebno sam se sjetila kako su meni tad bili stari ljudi od 38 :D

*****

Priča mi muž kako je prije par dana sreo u ulici djevojčicu koja ga je pozdravila lijepo i kulturno, a on se zbunio jer je nije prepoznao i zamolio je da mu kaže čija je.

“Čim sam je pitao sjetio sam se sebe kad sam bio dijete, kako su me stariji znali zaustaviti i pitati – A čiji si ti, mali?”

Zvuči li vam ovo poznato? Meni jako :)

*****

Prije desetak dana sam primijetila da natpisi na proizvodima, oni najsitnije odštampani, ipak nisu mrljavi i definitivno se nigdje nije pokvarila štamparska mašina pa je zbog toga loša štampa. Čim sam malo odmakla od sebe natpis sve se razbistrilo i pročitala sam ga bez problema.

“Okraćale su ti ruke, Hana. Hoće to sa godinama, znaš?”, pomislih u sebi. Da budem do kraja iskrena, jedva sam zaustavila suze. Ne zbog toga što sam postala svjesna da mi se vid počeo kvariti, nego zato što su mi u sekudi proletile decenije pred očima.

*****

Kažu ljudi da ti u sekundi pred očima zna proletjeti cijeli život pred smrt ili kad si u nekoj životnoj opasnosti. Tako bar u knjigama opisuju takve trenutke. Ne znam za to, ali mogu iz iskustva potvrditi da ti prolete pred očima decenije u trenutku kad prvi put zaista osjetiš da stariš i da po tom pitanju ništa ne možeš učiniti.

Ne kukam niti mislim da sam stara, naprotiv. Moram priznati da se sa svojih 38 godina još uvijek osjećam jako mladom i znam da je puno toga ispred mene.

Međutim, sve ovo pišem zato što sam zaista dobar dio života provela razmišljajući na način “Ih, ima vremena…”

Voljela bih da sam sa svojih 18 ili 20 mogla osjetiti ovo što osjećam sada. Da sam mogla na momenat bar osjetiti kako razmišlja Hana sa 38, svjesna prolaznosti i brzine proticanja vremena u svom punom obliku.

Znam da bih sigurno neke stvari cijenila više, da bih sebe dala više i da bih se sigurno zbog puno stvari nervirala i brinula manje.

Ja sam zahvalna na tome što sam ove prve znake starenja doživjela sa 38 u ovako blagom obliku. Zahvalna zbog toga što su to zaista nikakve godine i što mi je ostalo još puno njih da ih proživim punim kapacitetom. Realno, mogla sam svega ovog postati svjesna puno kasnije i propustiti neke trenutke koji ne zaslužuju da se olako propuste.

Jer, iskreno – svi mi znamo da vrijeme prolazi brzo i da treba iskoristiti svaki dan. Znamo to kao frazu i čak ponavljamo često, misleći da smo svjesni njenog značenja. Međutim, sigurna sam da svi nekad u životu doživimo trenutak kada ta napamet naučena fraza dobije svoju potvrdu, kad zaista na svojoj koži osjetimo njeno puno značenje.

Koliko god godina da imate, ako već niste doživjeli takav trenutak, uradite to odmah. Skuhajte čaj ili kafu, opustite se u nekom svom omiljenom kutku i odvojite vrijeme za sebe – vrijeme u kojem ćete odvrtiti svoj život u glavi i postati svjesni svega onog što je prošlo.

Dopustite sebi da osjetite koliko je brzo prošlo. Znam da svako od vas može dozvati u sjećanje neki trenutak u kojem je mislio kako ima vječnost ispred sebe do nekog događaja, a sad je taj isti događaj iza, u prošlosti.

Udahnite duboko i osjetite tu prolaznost vremena što prije.

Ne da biste se osjećali loše zbog toga što sve prolazi brzo i što nemamo onu tipku “Pause”, nego da biste što prije mogli početi uživati u svakom trenutku koji je ispred vas.

Da biste mogli odbaciti od sebe sve brige i probleme koji vam ne dopuštaju da danas živite punim plućima – sve one koji nisu vaši i na koje ne možete uticati.

Da biste sutra mogli pogledati iza sebe i reći  “Ok, prošlo je, ali je bar bilo dobro i uživao/la sam u svakom trenutku”.

A ne da u nekoj svojoj budućnosti stanete i kažete “Pu, jbt, pa kad prije prođe?! A ne stigoh uraditi ovo, probati ono i osjetiti to i to!”