Juče je premijer Izraela držao govor pred Kongresom SAD-a. Tokom govora je dobijao ovacije i aplauze i to je nešto što je otišlo kao slika i poruka u svijet. Ono što na snimkama i slikama nije vidljivo su ljudi koji zbog navodnog neslaganja s njim nisu došli da ga slušaju. Rečeno mi je da je to nekih 136 demokrata. Možda ih je čak i više, nebitno.
Ono što je bitno je da ih nema i niko za njih ne zna. Ali su svi vidjeli jednu osobu – Rashidu Tlaib koja je prisustvovala govoru držeći znak na kojem je pisalo “Ratni zločinac”. Njene slike su obišle svijet, skupa sa ovacijama. I da, svuda je označena kao jedina koja je javno iskazala svoj stav.
Nije slučajno da se uz njenu odmah dijeli i slika Augusta Landmessera koju svi znamo. On je 1936. stajao u grupi koja je unisono salutirala Hitleru. On nije i postao je poznat kao neko ko ima svoj stav i ne boji ga se iskazati.
Po meni više vrijedi ovakva Rashidina reakcija nego svi oni koji su se sakrili i kao nisu došli podržati Bibija. Moje lično mišljenje je da nisu došli jer time rizikuju da sebi ugroze poziciju. Ako bi bili javno protiv i ne bi pljeskali – došli bi u nemilost onih koji podržavaju Izrael u istrebljenju Gaze. Ako bi se slagali i pljeskali – ne bi mogli prodavati priču kako im ima nešto sporno u ubijanju desetine hiljada nevinih ljudi.
Licemjerstvo je izbor mnogih. Ja bih, da se mene pita, ukinula i suzdržanost kod bilo kakvog glasanja. Ne možeš nemati stav. A ako biraš da ga ne kažeš javno, a na nekoj si javnoj poziciji, onda nisi za nju jer najčešće to ne radiš radi svoje komocije.
Kako god, ovo obraćanje pred Kongresom SAD-a je poslalo jaku poruku u svijet. Rashidinu, i svih koji su pljeskali. Oni koji nisu došli su nevidljivi i nebitni. Nema njihove poruke nigdje. I meni se gade čak i više od ovih koji su ga otvoreno podržali.
Imajte svoj stav i stanite iza njega kakav god da je. Posebno ako ste na nekoj poziciji moći i/ili odlučivanja za bilo šta. U tom slučaju vam je to obaveza.
