Autor: Hana Kazazović

Kad sam dobila zadatak da pišem na temu svjetskog prvenstva u fudbalu malo je falilo da počnem plakati. Šta da pišem, kad sam već odavno u fazi u kojoj me fudbal apsolutno ne zanima? Šta da pišem o prvenstvu kad mi ga je već sad na vrh glave i maštam o tome da ću jedino normalno preživjeti njegovo trajanje ukoliko stvarno nađem neku lokaciju bez struje, u divljini, da se mogu izolovati i uživati u tišini?

Onda sam počela da razmišljam o tome zašto ja, koja sam nekad davno prilično redovno pratila fudbal te čak išla i na fudbalske utakmice, zadnjih godina više nemam živce za njega? Kad je ta ljubav nestala i da li je uopšte i bila ljubav ako je tek tako mogla nestati?

Možda je to bilo onda kad sam umalo zaginula u gužvi pokušavajući ući na Bilino polje u Zenici? Ni dolazak tri sata ranije nije pomogao da se umanji nesposobnost ekipe koja je organizovala utakmicu BiH – Norveška puštajući da se na jedan ulaz natisne nas par stotina. Vrisak djevojčice koja je umalo zgažena tom prilikom i moje obećanje sebi “Hana, ako ovo preživiš sad, nikad više na utakmicu nećeš otići” je mislim bio presudan trenutak u mojoj promjeni odnosa prema fudbalu.

“Ovdje niko nije normalan”, ponavljala sam u sebi kao mantru razmišljajući otkud ja u svemu tome, zašto kod nas uvijek sve mora da bude na ivici ludila i kako to da niko od organizatora nije bio na nekoj utakmici vani ili na nekom koncertu bar, da vidi kako se organizuje i drži pod kontrolom masa ljudi.

Možda se moj odnos prema fudbalu promijenio u kafanama u koje sam znala svratiti na piće ili na kafu. Sve su imale televizore i sve su emitovale isključivo teletekst. Razlika je bila samo u izboru kladionice čiji se teletekst gledao – a muške glave prošarane ponekom ženskom su piljile u žuto crvena slova prateći izmjene rezultata i navijajući.

“Jebote, šta je ovo?”, mislila sam svaki put.

Ličilo mi je na neku masovnu hipnozu ili opijenost drogama. Jer kako na drugi način da objasnim tolike mlade ljude koji sjede na stolicama pogleda zalijepljenih za ekrane na kojima se tek povremeno promijeni jedna cifra, kad neko da gol. Čitam kasnije statistiku, Wayne Rooney prosječno na utakmici pretrči 11,78 kilometara, a stotine muškaraca koji se mole za to da on postigne gol pređu dva i po metra razdaljine od stolice do WC onoliko puta koliko u sebe unesu piva.

I razmišljajući tako o svom odnosu prema fudbalu dođem do zaključka da nemam ništa u suštini protiv fudbala i fudbalera. Ono što meni smeta i što me odbija od svega toga je atmosfera koja se stvara oko fudbala, te gomila onih koji zarađuju na njemu a nisu među ona 22 igrača koja se znoje na terenu.

Realno, slažem se da su vrhunski fudbaleri preplaćeni za posao koji rade. Ali isto tako znam da jedino oni sve pare koje se vrte oko fudbala zaista i zarade. Jedino oni treniraju svaki dan, trče, znoje se, rizikuju povredu na treninzima i utakmicama, nerviraju se ako izgube… jedino oni tu nešto konkretno privređuju, da tako kažem. Pa i kad dobijaju te svoje milione dobijaju ih za svoju igru i umijeće.

file000326193188

Međutim, oko svakog kluba, pa čak i onog u kantonalnoj ligi Ze-Do kantona se nakupi hrpa onih koji dušu ispuste kad potrče za autobusom, a žele na igri tog kluba zaraditi bogatstvo.

Menadžeri koji prodaju igrače poput bilo kakve druge robe, sudije koje vrlo često nisu uspjele ostvariti karijeru kao fudbaleri pa trguju rezultatima, delegati i razni službenici koji su navikli da u svemu traže sebe, vlasnici klubova kojima je to sve klasični biznis, političari koji klubove posmatraju kroz navijače a to su naravno glasovi na izborima… pa sve do stotina hiljada onih koji se klade i svu svoju energiju ulažu u pogađanje nekog rezultata.

Nakon takvog razmišljanja sjednem pred TV i gledam onu dvadesetdvojicu kako se lome i trče i mislim u sebi:

“Jebote, koliko njih sad gleda ovo i navija za vas, a izredaće vam svu familiju ako rezultat ne bude onakav kakav njima odgovara!”

Da mogu, ukinula bih sve kladionice na ovom svijetu i uvela da na stadione, kao gledaoci mogu ući samo oni koji mogu sami pretrčati minimalno 2 km u komadu. Jeste, uvela bih testiranja prije kupovine karte – hoćeš da gledaš fudbal – moraš i trčati. Pa da vidim onda ko bi divljao na tribinama i ko bi štimao utakmice.

Jednu prilično pozitivnu stvar kao što je sport smo uspjeli pokvariti.

Voljela bih kada bi svi oni koji vole da gledaju fudbalske utakmice u njima pronašli inspiraciju da se pokrenu, da u svoju svakodnevnicu uvedu neku fizičku aktivnost, da djeca koja odrastaju gledajući fudbalere u njima pronađu idole zbog kojih će vjerovati da vrijedi sanjati i raditi na ostvarenju svojih snova. Voljela bih da manifestacije poput svjetskog prvenstva u fudbalu koje je pred nama budu priredba na kojoj ćemo vidjeti koliko je naša planeta bogata i koliko u njoj ima dobrih ljudi.

Voljela bih da nekako ponovo pronađemo tu osnovnu vrijednost sporta, koju smo gurnuli u stranu trčeći za parama, kladeći se, dižući vrijednost boje dresa i natpisa na njemu iznad vrijednosti ljudskosti i želje za učestvovanjem.

Voljela bih kad sve ove moje želje ne bi bile čista utopija.

Ono što svako od nas za početak može uraditi jeste da se uključi u akciju Happyness Flag, odnosno da slanjem svoje fotografije dodatno ušareni ogromnu zastavu sačinjenu od ljudi iz cijelog svijeta koja će biti pokazana na otvaranju Svjetskog prvenstva 2014. Ona treba da bude simbol spajanja ljudi iz različitih sredina, upravo ono što bi trebala da bude i osnovna vrijednost i poruka svakog sporta.

Hajde da to napravimo! Iz Bosne i Hercegovine fotografije šaljete na link http://fwc2014.coke.ba/share.html

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria