Znate li ko je Shonda Rhimes? Ja bih je nazvala kraljicom normalizovanja različitosti na televiziji, a po zanimanju je najmoćnija scenaristica, producentica i autorica poznata po serijama „Grey’s Anatomy“, „Scandal“, „How to Get Away with Murder“, te novijim „Bridgerton“ i „Inventing Anna“.

Glavna karakteristika njenih serija su jake žene u glavnim ulogama i ona je ta koja je počela upravo na taj način mijenjati ustaljene obrasce priča koje su gledaoci širom svijeta navikli vidjeti.

Ja odavno vjerujem u to da je jedan od najjačih i najjednostavnijih načina za mijenjanje svijeta upravo korištenje popularnih i jako gledanih serija i filmova u kojima će se pokazati sva šarenilost svijeta u kojem živimo na način kakav on u stvari jeste. Kada ljudi naviknu gledati različite žene, muškarce, osobe sa poteškoćama, pripadnike LGBTQ populacije u ulogama sa kojima se mogu poistovijetiti i sa kojima se mogu saživjeti – mijenjaće se i njihov odnos prema takvim osobama.

Televizija je jedan od najmoćnijih medija i to je Shonda prepoznala, te iskoristila upravo njenu moć da na svoj način, onako kako ona može mijenja svijet.

A kako je počela?

Kako ona kaže, uvijek je bila neko ko smišlja i priča priče. Odrastala je u Čikagu sa još petoro braće i sestara i koristila je svoju maštu da smisli priče i vlastite svjetove kad je imala samo 3-4 godine. Odrastala je gledajući svoju majku kako paralelno sa odgajanjem šestoro djece radi i na svom Ph.D. Od nje je vjerovatno naslijedila i radnu etiku.

Dok je pohađala University of Southern California počela je raditi kao stažistica za Debru Martin Chase. Za nju kaže da joj je mentorka, a radila je s njom i na „The Princess Diaries 2“. Kasnije je počela raditi u kompaniji Denzela Washingtona „Mundy Lane Entertainment“ pišući nekoliko scenarija među kojima se ističu „Introducing Dorothy Dandrige“ i „Crossroads“ za filmski debi Britney Spears.

U njenom Masterclassu je pričala kako je napisala scenarij za ratne korespodentice i ponuđen ja ABC-u, međutim nije prihvaćen. Zatim je ABC rekao da bi rado snimao medicinsku seriju, pa je iskoristila karakteristike likova i ono što je ugradila u te ratne korespodentice i napravila prijedlog za „Grays Anatomy“. Ta serija je doživjela toliku popularnost da evo traje već 19 sezona i ko zna do kad će. Zahvaljujući upravo ovoj seriji postala je poznata po davanju uloga Afroamerikancima, Azijatima, Latino glumcima, predstavljajući ih u ulogama inteligentnih doktora i pišući ih kao likove koji imaju emocionalnu dubinu i jak karakter. Gledano iz sadašnje perspektive to nije nešto što bi trebalo posebno isticati, ali u vrijeme kad je ona počela s tim bilo je revolucionarno.

Grey’s Anatomy

Ali ono što je meni najdraže u toj seriji i razlog zbog kojeg je gledam sve ove godine je to što je uvijek aktuelna i što su kroz nju ispričane mnoge problematične stvari koje muče Ameriku, ali i ostatak svijeta. Govorilo se o trgovini ljudima, o seksualnom uznemiravanju, osobama sa različitim poteškoćama, ovisnostima različitih vrsta, alkoholizmu, ubistvu Georgea Floyda, uticaju COVID-19 na zdravstveni sistem i njegu i seksualna uznemiravanja. Uvrštavanjem ovakvih tema u seriju se podiže svijest o njima i to je definitivno ono što je najjača strana Shonde Rhimes – ona ne kalkuliše i ne razmišlja o tome da li će pričanje o ovim temama možda narušiti gledanost serija. A to se upravo zbog realnosti o kojoj govori i ne dešava.

2012. godine je sa emitovanjem počela i serija „Scandal“, politički triler sa Kerry Washington u glavnoj ulozi. Ono što je značajno za ovu seriju je da je to prva glavna uloga Afroamerikanke u 38 godina. Prije nje je glavnu ulogu imala Teresa Graves 1974. u „Get Christie Love!“ Olivia Pope je moćna, profesionalna i briljantna žena sa zanimljivim poslom „popravljačice“ u seriji koja se takođe bavila teškim temama – toksičnost i moć na radnom mjestu, PTSP i skandali raznih vrsta. Serija se bavi odnosom američkog predsjednika, USA vladom i različitim vrstama pohlepe, ljubavi, ponosa i lične koristi. U svom Masterclassu Shonda objašnjava da je moguće praviti takvu seriju koja će na neki način vladu i predsjednika predstaviti na loš način samo kad realnost nije takva i kaže da je takva serija mogla biti napravljena i dobro prihvaćena u to vrijeme – od 2012. pa narednih 7 sezona.

Sljedeći Shondin projekat je bio u sklopu njene vlastite kompanije „Shondaland“ – šest sezona duga serija pod nazivom „How to Get Away with Murder“. Tu je glavnu ulogu dobila Viola Davis. Za nju je osvojila čak Emmy nagradu za glavnu glumicu u seriji i to kao prva Afroamerikanka koja je dobila tu nagradu.

I u ovoj seriji je Shonda učinila vidljivim različite kulturne različitosti. U njoj su bili likovi poput DACA imigranata (DACA je imigracioni program koji štiti oko 800.000 mladih migranata koji su ilegalno ušli u SAD dok su bili djeca), djeca treće kulture (TCK – osobe koje su (ili su bile kao djeca) odgojene u kulturi koja nije kultura roditelja ili zemlje njihove nacionalnosti), i likovi različitih rasa uopšte.

Kroz glavni lik je na ekranu predstavljeno dosta problema – od alkoholizma do seksualnog zlostavljanja, sve do toga kako je biti Afroamerikanka i LGBTQ osoba u Americi. Kao advokatica se bavila slučajevima koji su govorili o velikim problemima Amerike, poput masovnog zatvaranja Afroamerikanaca. Serija u kojoj je glavna junakinja biseksualna, moćna i nezavisna žena i to Afroamerikanka nije nešto što se uobičajeno sretalo na televiziji. I upravo je u tome važnost Shondinog pristupa kreiranju sadržaja za TV.

U svom TED govoru koji je održala 2016. godine Shonda je pričala o svojoj karijeri i poziciji u industriji zabave.

„Tri serije u produkciji istovremeno, ponekad četiri“, rekla je. „Budžet za jednu epizodu na network televiziji se može kretati od 3 do 6 miliona dolara. Hajde da kažemo pet. Nova epizoda se pravi svakih 9 dana, pa ako govorimo o 4 serije, onda je to dvadeset miliona dolara vrijednosti za televiziju. Četiri TV programa, 70 sati TV-a, tri serije u produkciji istovremeno, ponekad 4, 16 epizoda za svaku. To je oko 350 miliona dolara po sezoni. Moje televizijske serije se vraćaju na program svakog četvrtka. Širom svijeta, moje serije su na 256 teritorija i na 67 jezika i za publiku od 30 miliona ljudi“.

E to ja zovem uticajem. Pri tome je ovaj govor održan puno prije nego je Shonda sklopila ugovor sa Netflixom koji, po mojoj odokativnoj procjeni, ima i veću gledanost. Jer, po podacima Netflixa, prva sezona Bridgertona je odgledana u 625 miliona sati, a druga 627 miliona sati. Ne izbacuju podatke po gledaocima, ali u svakom slučaju je to jako puno ljudi širom svijeta.

A kad se radi o „Bridgertonu“, i u toj ljubavnoj drami smještenoj na neki dvor i rađenoj po serijalu knjiga Julie Quinn je Shonda ubacila različite likove, izmiješala rase i različite seksualne orijentacije, što u originalnim knjigama ne postoji. Jer i na taj način gledatelje navikava da pred očima imaju različitosti i da se na njih navikavaju.

Njen moto kod kreiranja serija je „Ja se stvarno trudim praviti seriju koje bih ja voljela gledati. Ako ja to ne bih gledala, onda ne ide u seriju“.

Njen trud je prepoznat i dobila je dosta nagrada (poput GLAAD Media i NAACP Image Awards) za način na koji njene serije tretiraju rasu i seksualnost, što još jednom pokazuje njen uticaj kroz TV program i industriju zabave.

Ona je vjerovatno najmoćnija scenaristica u Hollywoodu. Često je opisuju kao najmoćniju crnu žensku scenaristicu, ali je činjenica da je ona u stvari uopšte najmoćnija scenaristica ikad i to je dovoljno za reći. Treba je isticati zbog inspirativnog i značajnog rada i kontinuirane dominacije u televizijskoj industriji i uticaju na publiku širom svijeta. To je moć koji mnogi kreatori imaju, a samo rijetki, poput nje, koriste na pravi način i za dobre stvari.

“Objavljivanje ovog teksta je finansirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.“

“This article was funded by a grant from the United States Department of State. The opinions, findings and conclusions stated herein are those of the author[s] and do not necessarily reflect those of the United States Department of State”.