Poznanik koji se bavi šetanjem pasa u Zagrebu je napisao da dva psa od onih koje šeta nisu preživjela novogodišnju noć. Srce im je otkazalo u strahu od pucanja, vatrometa i svega ostalog čime proslavljamo ovu noć tradicionalno, ne samo na Balkanu, nego uglavnom i u svijetu. Šokirao me podatak da je u Njemačkoj potrošeno nekoliko miliona eura na pirotehniku i proslavu Nove godine.

Ja stvarno ne mogu pronaći razumijevanje za to, niti shvatiti koji je to ćejf. Kako neko može uživati u pucanju, posebno na ovim prostorima koja su doživjeli rat, pravo pucanje, zvukove granata i svega ostalog? Razumijem da djeca koja nisu rođena za vrijeme rata možda imaju drugačiji odnos prema svemu tome, ali ni kao dijete nisam to mogla shvatiti. Uvijek su mi petarde smrdile, a taj zvuk me je užasavao. Maksimum što mogu podnijeti za Novu godinu su prskalice.

Isti poznanik je napisao kako je juče izašao sa psom u šetnju i vidio djecu koja bacaju petarde. Obratio im se iz daljine i zamolio ih da sačekaju dok prođe, jer se pas boji. Na to su oni počeli bacati petarde prema njemu i psu. To mi je još više zabrinjavajuće, jer kada nekoga zamolite mirno i lijepo, a on odgovori agresijom, to je najbolji dokaz koliko nam nedostaje empatije.

Ta djeca nisu naučena da razumiju drugačije niti da osjete kako njihove akcije mogu ugroziti druge. Nažalost, ovo nije samo problem pojedinaca – živimo u društvu koje je sve hladnije i ravnodušnije.

Sinoć je bio još jedan krvavi incident na Cetinju, gdje je ubijeno desetak ljudi. Prije dvije godine dogodilo se nešto slično. Imamo skoro Zagreb, prošle godine Beograd… Ove tragedije postale su dio svakodnevice, a ja imam osjećaj da se sve otima kontroli.

Ne pišem ovo iz straha za sebe, nego iz duboke zabrinutosti da nismo svjesni koliko svako od nas ima odgovornost u stvaranju boljeg društva. Čini mi se da smo, kao zajednica, zaboravili koliko je važno razmišljati o drugima, vrednovati znanje, oslanjati se na struku i djelovati s više empatije.

Ako svako od nas ne počne mijenjati način razmišljanja i djelovanja, bojim se da ćemo nastaviti kliziti u sve veći haos. Trebamo prestati tražiti krivce u drugima i prepoznati vlastitu ulogu – u podučavanju djece, u širenju svijesti o važnosti poštovanja i suosjećanja, u tome kako reagujemo na svakodnevne situacije.

Promjena ne mora biti grandiozna, ali mora krenuti od nas. Neka praznici budu podsjetnik da svi nosimo odgovornost za mir, razumijevanje i zajedništvo – za stvaranje svijeta u kojem će empatija biti pravilo, a ne izuzetak. 🌍✨