Autor: Hana Kazazović
Znam da ima onih koji će potpuno shvatiti da se možete naći u periodu kad vam 66,00 KM izgleda veliko k’o kuća. Jednostavno, kad god pomislite da ih odvojite i potrošite na sebe, ispriječi se nešto hitno, neodložno, nešto što se u tom momentu čini preče ili važnije. Pa odlažete iz mjeseca u mjesec govoreći sebi “E, od iduće plate ću prvo to, pa nek’ ide sve u…”
Onda dođe i ta iduća plata i dok se okrenete opet niste napravili to što ste planirali. Preračunavate se, okrećete brojeve u glavi po 100 puta i džaba, rezultat je uvijek isti – mora se prolongirati za još jedan mjesec.
Mene je takav period zadesio u nekoliko zadnjih mjeseci. Inače sam ja dokazani antitalenat za snalaženje na finansijskom planu. Vječito su mi mjeseci predugi, planete naopako nasađene i u nekoj uroti protiv mene. Međutim, ovih zadnjih par mjeseci su bili posebno komplikovani, prepuni nepredviđenih izdataka i planiranje bilo čega je palo u vodu tamo početkom godine. To je i dovelo do toga da mi onih 66 KM (33 EUR) sa početka teksta izgleda nedostižno jer je uvijek postojala neka preča rupa za začepiti, da se tako izrazim.
Međutim, tih 66,00 KM su veoma važne jer je toliko koštao moj miran san. I njega sam konačno uspjela “kupiti” prošle sedmice. O čemu se radilo?
Prije 5 godina sam prvi put otišla na pregled dojki. Izraslina na jednoj koja se ukazala iznenada u toku dana me natjerala na to, a kako se sve završilo pisala sam u tekstu Moje dojke su OK. Od tada sam svake godine redovna sa pregledima jer mi je doktorica tako savjetovala – policistične dojke je najsigurnije redovno kontrolisati i na taj način spriječiti iznenadne i neželjene posljedice.
Uglavnom, trebala sam još u junu ići na kontrolu, a kad nju radim onda obavezno odem i uradim kontrolni nalaz krvi – sve ono što je najosnovnije za blic pregled. I od juna traje to moje natezanje – imam pare pa se pojavi nešto preče i ne odem.
Zar ima nešto važnije od zdravlja?
Nema. Kad nas bolest obori, onda nađemo način da se liječimo, da brinemo o sebi, da pazimo, platimo koliko god treba. Sve dok ne dođe do grla i dok nije hitno nalazimo opravdanja. Je li tako? Je li vam poznato ovo?
Od juna ja vrtim filmove po glavi. Kako je koji mjesec odmicao, tako se scenario u njima počeo mijenjati. Od običnog sam skoro došla do horora. Svako probadanje bilo gdje u tijelu sam prepoznavala kao opomenu, misleći se nad njim i analizirajući ga do u detalje. Posebno mi je teško pao oktobar – mjesec borbe protiv raka dojke jer sam na sve strane sretala opomene i bila dodatno svjesna da moram napraviti pregled što prije.
Nakon otprilike 5 mjeseci mučenja sam došla u priliku da odem i odradim tu svoju redovnu, godišnju kontrolu. Odradila sam sve i dobila potvrdu da je sa mnom sve u redu i da sam zdrava.
Olakšanje koje osjetiš kad ti doktorica nakon pregleda kaže da je sve ok, da nema ništa sumnjivo i da se vidimo za godinu dana vrijedi milion puta više nego suma koju platiš da bi uradio pregled. 66 KM (26 analiza krvi + 40 UZ dojki) je ništa za godinu dana mira. Međutim, nekad nam je bilo koja suma velika k’o kuća i nismo u stanju da je sebi priuštimo.
Znam isto tako da ima mnogo onih koji jednostavno nemaju naviku da idu na neke godišnje kontrole i da se zdravljem bave preventivno. Razmišljam često o tome dok slušam i gledam oko sebe sve češće vijesti o bolesnim poznanicima i prijateljima. Valjda je i vrijeme u kojem živimo prepuno stresa i idealno za razvoj svih nevolja koje danas mogu zadesiti čovjeka.
Znam da je skoro nemoguće izbjeći sve ono što nas okružuje i zaštiti se, tako da je jedino što možemo učiniti za sebe bar ta neka osnovna, minimalna briga o zdravlju, odnosno kontrola istog. Ako ništa svi se slažu sa činjenicom da svaka bolest ima nemjerljivo veće šanse za izliječenje ukoliko se na vrijeme otkrije.
Zbog toga vas molim, odvojite svojih 66 KM (ili koliko god već košta kod vas neki minimalni pregled) i kupite sebi miran san. To ujedno nije samo miran san danas, nego i mirna budućnost koja je pred vama. Malo šta u životu svakog od nas može biti važnije od toga.
