Priča prva
Tata mi je iz rudarske porodice. Njegov otac i brat su penziju zaradili „pod zemljom“, a on lično radi na Rudniku kao tehničar. Nana je pričala da je najviše u životu strahovala kad čuje sirenu Hitne pomoći, kako ona tako i ostali stanovnici Kaknja, zbog toga što je najviše zaposlenih bilo u Rudniku a nesreće su uvijek bile strašne. Zeničani takođe znaju o čemu govorim jer je veliki broj stanovnika Zenice imao nekog zaposlenog na Rudniku. Prije 27 godina, 12. maja 1982. godine u jami Raspotočje se desila nesreća u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene. Tata mi je rekao da je danas na Rudniku bila delegacija koja je položila cvijeće na spomen obilježje podignuto u njihovo sjećanje. Drago mi je da nisu zaboravljeni.
Priča druga
Kada se povede priča o početku rata u BiH i prvim sukobima ja se sjetim kako sam nekad s početka 1992. godine vidjela kako se istovara oružje iz kombija pored jedne zgrade u Crkvicama. Nakon što sam to ispričala mami i tati oni su odlučili da kao savjesni građani ne mogu prećutati tako nešto te su nazvali Miliciju i prijavili im šta sam vidjela. Milicija (čini mi se da se tako zvala i tad) se zahvalila na dojavi, a događaji koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije su nam svima dali do znanja da su nam se tada vjerovatno smijali. Sjećam se tog 13. maja 1992. godine, dana u kojem je život izgubila djevojčica Matea Jurić. Nama običnim građanima koji ne drže do nacionalnih predznaka je ostalo nejasno šta se tada tačno desilo i od kud je došao metak koji je ugasio nedužni život djevojčice od dvije-tri godine ali to i nije važno. Matea je bila prva zenička žrtva, a meni se urezala u pamćenje zbog toga što sve do tada nisam vjerovala da se zlo dešava i nama. Zapamtila sam je, i nju i taj 13. maj, zbog toga što sam tada prvi put osjetila strah i jezu zbog svega što se dešavalo. Na netu vidim da su različiti datumi njenog stradanja, ali ja se dobro sjećam da sam tada u svojoj glavi utisnula 13. maj kao dan početka zla u Zenici. I nikad nisam ni sumnjala u to da je prva zenička žrtva pokazala da će ono što će se daje dešavati biti jednako loše – kada se nevini život kao što je dječiji ugasi prvi, onda ništa poslije toga ne može biti dobro.
Priča treća
Kada sam bila u petom razredu osnovne škole otkrila sam da i ja koja se ne volim umarati mogu biti sportista – otkrila sam sport koji čak ne traži razmišljanje poput šaha, niti znojenje i upale mišića – streljaštvo. Dugo godina sam provodila vrijeme baveći se sportom a izbjegavajući bilo koji vid napora. Zbog toga i pamtim 13. maj 2000. godine – dan u kojem nam je profesor fizičkog na fakultetu zakazao – kros! Trebali smo se naći na Kamberovića polju, bila je subota i prelijep dan. Smrknuto sam obukla patike i trenerku i krenula prema zakazanom mjestu. Prolazeći pored jedne kafane čula sam na vijestima da se na „Zlom brijegu“ kod Kaknja desila strašna saobraćajna nesreća – u autobusu koji je pao u rijeku Bosnu život je izgubilo 44, a povrijeđeno ih je još 11. I danas osjetim jezu kada se sjetim svega toga, a posebno zbog toga što sam čak poznavala neke od nastradalih. Ne spadam u ljude koji dobro pamte datume, ali mi se neki sami od sebe usijeku u pamćenje. I kao što nikad ne zaboravim neke rođendane, tako se uvijek sjetim svih ovih pomenutih tragedija. Zbog toga danas i pišem o njima – zaslužuju da ih se Zeničani sjete.
