Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 56. koju imate priliku čuti je Slađana Cvjetković iz Bijeljine.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Slađana Cvjetković je diplomirani psiholog i psihoterapeut u superviziji. Transakcioni je analitičar – savjetnik. Rođena u Tuzli a živi i radi u Bijeljini. Zaposlena je u Fondu za dječju zaštitu. Psihologija joj se svidjela u srednjoj školi mada joj je mama pred diplomu ispričala kako je još kao dijete od 4 godine rekla da će kad poraste biti psiholog, po uzoru na čiku kojeg je upoznala. Jedna od želja joj je da se osamostali i da radi samo sa ljudima. Voli trčanje i trči polumaratone. Psihologiju volim i ja pa mi je bilo zanimljivo razgovarati sa njom, a najviše smo pričale o stigmi koju psiholozi još uvijek imaju na našim prostorima, te o tome kako smo prilično emocionalno nepismen narod.
Slađana Cvjetković:
Kod nas ljudi niti znaju šta radi psihijatar niti psiholog, a kamoli psihoterapeut. To je prosto miješanje svega i svačega. U Bijeljini smo prvi put doživjele, moja struka, kad su bile velike poplave 2014. da nam se ljudi obraduju kad smo dolazili. Ja sam ovdje organizovala uz podršku Društva psihologa i Ministarstva zdravlja timove koji su pružali prvu psihološku pomoć ugroženima od poplave. Priključio nam se tu kolega iz Zvornika i nekako smo nas dvoje ovdje formirali dva tima sa 14 ljudi koji su radili na terenu. Ministarstvo je napravilo saradnju sa Domom zdravlja, odnosno Centrom za mentalno zdravlje, pa smo mi nekako ušli u sistem.
Mi smo bili na terenu i njima slali izvještaje i podatke, a oni bi intervenisali po potrebi. I negdje se taj naš model kako smo mi radili pokazao kao najbolji u Republici Srpskoj. Čak je godinu dana kasnije, kad je bio simpozij na tu temu, i preporučeno da se u budućim kriznim situacijama primjenjuje, jer se pokazalo kao stvarno plodonosna saradnja.
A sa druge strane se tada prvi put događalo da nam se obraduju kad dođemo na teren u prihvatne centre kao psiholozi. Mi sjednemo, a oko nas se skupe ljudi. Kreneš da pričaš sa jednim, a ono se priključi još ljudi. Tolika je bila potreba. Pa su nam rekli «A, pa niste vi tako strašni».
Eto kolika je stigma a koliko ljudi ne znaju. Ali prvi put smo tada nekako doživljeni blagonaklono i prijateljski.
Mi nismo naučili kako prevladati krizu, a život stalno pred nas servira neke krize – od stalnog stresa, preživljavanja, do recimo gubitaka – partnera, bračnog druga, smrti u porodici. Znam da se ljudi često okreću psihologu i psihijatru u takvim krizama. Oni koji to ne naprave možda jednostavno nose tu neku traumu stalno u sebi i ne uspiju da je prevladaju pa im možda stalno predstavlja opterećenje u životu.
Mi smo to vidjeli kad smo radili poplave. Znači to je jedan traumatski događaj. Međutim, ljudi koji su izbjegli ili koji su u ratu imali gubitke – oni su se više bazirali na tom prošlom nego na ovom sadašnjem događaju. Kao da je bila jedna vrsta retraumatizacije, kao da se stara trauma oživjela.
Pa i jeste se sve to dešavalo jer nije bilo prerađeno, nije bilo integrisano u ličnost. A kad je u pitanju traumatski događaj, čovjek da bi se odbranio i nastavio da funkcioniše, odvoji ga od sebe, ali on je uvijek negdje tu. Nije dio ličnosti, nije prerađen i negdje uvijek probija. Čovjek kao da otcijepi jedan dio sebe. I to je taj problem i kod PTSP-ja jer on stalno probija. Traumu treba integrisati, ali to je dug rad.
Nekako kod nas se ljudi na ovim područjima trude da budu jaki, jer nisi ti baš ok ako pokažeš slabost. Kod nas su ljudi učeni, pogotovo muškarci da budu jaki, da suze nisu ok, da muškarci ne plaču.
E zato je toliko problema sa srcem, zbog potiskivanja emocija. Kod nas najčešće muškarci imaju tu zabranu na emociju tuge i ispoljavanja, dok je kod djevojčica više to «ugodi drugome». Budi dobra žena – majka, tvoje potrebe su manje bitne, jer tu je prvo dječje, pa muževe pa tek si ti tu. Ne dao Bog ako slučajno promijeniš raspored, onda te definišu kao sebičnu ali to nije tako.
S druge strane, kad krenemo od sebe – kad si zadovoljna i ispunjena – kakva si majka, kakva si supruga? Mnogo bolja, ali tek kad su tvoje potrebe zadovoljene.
Ali mi smo na ovim područjima generalno govoreći, čast izuzecima, emocionalno nepismeni u potpunosti. Tako da ćete čuti ljude da pričaju kako ga nešto tako guši, ili kako tu neku knedlu u grlu ima a on ne zna, ne može da poveže da je možda tužan ili se plaši ili da pati. Ne može to da poveže jer ne prepoznaje.
S druge strane ima jedna divna misao koja kaže «Opušten mozak nije anksiozan mozak». A mi imamo sad situaciju da je poplava anksioznih smetnji – od paničnih napada, fobija, do strahova ovakvih ili onakvih.
Ja sam radila sa djecom od 9 godina i 7 koja su anksiozna sa paničnim napadima. Mi svi kažemo «Šta dijete zna, pusti ga, ne zna ništa». I vrlo često se kod nas griješi da se sa djetetom ne razgovara, da mu se ne objašnjavaju pojave, da mu se ne objasni smrt nečija, da se ne objasni gubitak.
A dijete ima te specifičnosti u svom razmišljanju, pogotovo predškolskom. Generalizuje i način na koji zaključuje je sasvim drugačiji nego kod odraslih i vrlo često pojave koje ga se i ne tiču veže za sebe. I onda to prenosi na neke zaključke i dalje.
Kod nas je tipa – krij se, nemoj da plačeš pred djetetom. Kad je neko umro blizak – neka on gleda TV, neka je njemu super, zabavno, a ti ovamo imaš gubitak. Naravno, ima uzrasta pa prema uzrastu postupaš i govoriš, ali generalno djetetu treba objasniti – i predškolskom i onom sa 6-7 godina – da je taj neko otišao na drugo mjesto i pojasniti mu gubitak.
I slobodno plakati jer normalno – kako dijete da naučite da je u redu plakati ako si tužan, ako te ne vidi da to radiš i da je ok biti tužan kad neko umre.
To su neke stvari koje mi negdje prenosimo ali generalno smo poprilično emocionalno nepismeni u tom smislu da smatramo da nam neko izaziva emocije.
On je meni tako – ja sam morao tako. Nisi vala morao, nego mi ne reagujemo na stvari kao takve nego na naš doživljaj. Odnosno kako ih definišemo i šta one znače za nas prema tom značenju. A mi smo ta značenja o nečemu usvojili kad smo bili djeca.
Kako uopšte mijenjati stanje svijesti kod ljudi, da idemo naprijed?
Negdje sam bila tog stava da se ipak treba izaći u javnost i pojasniti neke stvari, čisto ponuditi neku drugačiju priču, objasniti drugačije. U tom smjeru nekog emocionalnog opismenjavanja da ljudi shvate da su emocije vrlo važne, da ih generalno ne ometaju i da mogu sa njima super da sarađuju.
Kod nas se stalno prikazuje mozak i srce pa kao ko će da prevagne. A generalno ako ti umiješ da prepoznaš svoju emociju i da se zapitaš «Ok, zašto ja reagujem na to i zašto je to tako?», moći ćeš da prepoznaš i kod drugog i da razumiješ neku pozadinu, kao i kod sebe, i da konstruktivnije pristupiš tom nekom razgovoru.
Kako se nositi sa stresom?
A pitala si za stres. Postoje različiti načini kako se ljudi nose sa stresom, svako ima neki svoj mehanizam. Neko slika, neko piše, neko se bavi fizičkom aktivnošću. Ja sam se počela trčanjem baviti u vrijeme mog razvoda. To je dobar mehanizam da prevaziđeš stres jer negdje nakon pola sata se počnu lučiti endorfini. A i nekako ti pomogne da dobiješ malo drugačiju perspektivu, da sagledaš to što ti se dešava.
Tako da je fizička aktivnost i preporučljiva, jer mi smo bića koja se kreću. Ne mora to biti trčanje, to može biti brzo hodanje, to može biti košarka, odbojka. Prosto treba sebi dati oduška.
Sa druge strane mi smo se pretvorili u radoholičare, svi nešto rade – em radiš kod kuće, em radiš ovako i vrlo malo se zabavljamo. Pa odeš na svadbu pa ti to bude zabavno.
Generalno treba naći vremena svakodnevno za neku vrstu zabave. U tom smislu se onako igraš sa svojim djetetom i da se tih pola sata, sat posvetiš i da se stvarno igraš. Jer svi mi imamo jedan dio u sebi koji nazivamo «slobodno dijete». To je ono dijete koje se igra, smije, radoznalo je, ono dijete koje se od srca smije i prilazi svima.
Mi to sve imamo. Ali negdje ga onako kao odrasli guramo «Hajde mani ga, nemoj, nije to dobro za tvoje godine». I generalno ga treba pustiti. Mi psiholozi kažemo «Pojačaj taj dio, pusti tom slobodnom djetetu, nađi nešto što te zanima, što voliš!»
