Gordana Vidović: UG “Budućnost” Modriča, pokretač i nosioc bitnih promjena u društvu

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 95. koju imate priliku čuti je Gordana Vidović iz Modriče.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Gordana Vidović je po zanimanju diplomirana pravnica iz Modriče. Ona je takođe predsjednica Udruženja građana “Budućnost” koje je osnovano 1996. godine i uradilo je toliko stvari da je jedan tekst malo za samo nabrojati ih, a kamoli reći nešto o svima njima. Počeli su tako što je Gordana u to vrijeme poslije rata, kao nezaposlena pravnica skupa sa svoje dvije kolegice, počela da pruža pravnu pomoć ljudima koji su poslije rata obezglavljeni hodali tražeći način da vrate svoju imovinu. Puno posla su imali nakon što je visoki predstavnik objavio poziv da se vrate svi stanovi koji su nelegalno oduzeti i tako je nekako i krenuo njihov rad.

Gordana Vidović:

To je sve bilo bez projekata, radili smo to samoinicijativno. Ljudi su se obraćali nama za pomoć i tako smo nekako počeli da gradimo svoj status u gradu kao neko ko pruža pravne usluge. Samo što smo sad malo specijalizovani i bavimo se prevencijom i zaštitom od rodno zasnovanog nasilja. U međuvremenu smo 1998. godine završili obuku za rad na SOS telefonu jer smo mislili da ćemo tako lakše dobiti osobe koje bi nam se obraćale.

I tako smo mi u stvari krenuli. Onda smo se malo više fokusirali na nasilje, zato što smo imali dosta prijava za nasilje a nije bilo mogućnosti da se reaguje, nije bilo zakona kojim bi se riješilo osim teških fizičkih ozljeda kad bi po službenoj dužnosti to radila policija. Mi smo tad počeli intenzivnije da se bavimo nasiljem. Uspjeli smo da se involviramo u radnu grupu koja je radila krivični zakonik Republike Srpske i već 2000. godine nasilje u porodici je prvi put inkriminisano kao krivično djelo. I to je direktna zasluga ne mogu reći samo naše ogranizacije ali i još dvije organizacije koje su u to vrijeme postojale. Bilo je jako malo tad organizacija.

Osnivanje Sigurne kuće

2000. godine, te iste godine kad je zakon usvojen na vratima kancelarije nas je sačekala žena sa troje djece koja je bila izbačena iz kuće. Mi nismo znali šta bi s njom i mi smo tad odlučili da otvorimo nekako Sigurnu kuću. Znači bez projekta, bez ičega smo krenuli. Našli smo neki stan, tad je to bilo prilično jeftino, ali nismo imali namještaj. Mi smo ubacili neke strunjače koje smo dobili od UNHCR-a i tako smjestili tu ženu sa 3 djece. I to je bio početak Sigurne kuće, prve Sigurne kuće u Republici Srpskoj.

E onda kad smo to već osnovali, što kažu “kad se dijete rodi treba ga ljuljati”, tako smo mi nastojali da se zalažemo da institucije prepoznaju potrebu finansiranja Sigurnih kuća i najprije je 2005. godine usvojen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj i u FBiH. Istovremeno s kolegicama smo to radili. I već 2007. godine u izmjenama tog zakona o zaštiti od nasilja u porodici našlo se i finansiranje Sigurnih kuća. Dakle ušli smo u sistem što je bilo važno.

U međuvremenu je otvorena još jedna i danas postoje 3 Sigurne kuće. Mi smo finansirani na taj način što 70% troškova plaća vlada, 30% lokalna zajednica iz koje dolaze te žrtve. S tim da tu ima nekih problema jer se lokalne zajednice stavljaju u službu opštine i onda oni kalkulišu da li treba ili ne treba smjestiti žrtvu nasilja u Sigurnu kuću. Tu imamo često problema, ali nakon nekih neželjenih posljedica koje su se dogodile jer žrtve nisu bile adekvatno zbrinute, to se malo podiglo na nivo i sad su prilično obazrive i institucije i bez nekih dodatnih opterećenja i problema smještaju u Sigurnu kuću.

Onog trenutka kad smjestimo žrtvu u Sigurnu kuću tad Centar za socijalni rad donosi rješenje. Na osnovu tog rješenja mi kasnije možemo da potražujemo sredstva po danu. Naša pravna služba se u međuvremenu proširila, mi smo sad savjetovalište i imamo psihološko, socijalno i edukativno savjetovalište za razne ciljne grupe. Vezano je sve opet za Sigurnu kuću i za žrtve nasilja. Kad izađu iz Sigurne kuće žene i dalje imaju psihološku podršku i mogu se javiti. Ne treba im nikakav nalog od institucija, jer mi to finansiramo iz sredstava koje dobijamo od donatora.

Rodno zasnovane aktivnosti

Što se tiče rodno zasnovanih aktivnosti i sprečavanja svih oblika diskriminacije prema ženama, 2003. su aktivno učestvovali u izradi Zakona o ravnopravnosti polova. Taj zakon je dobar ali je problem što se vrlo rijetko primjenjuje u praksi, odnosno lokalne zajednice ga vrlo rijetko primjenjuju i pozivaju se na njega.

Tim zakonom je riješeno i učešće žena u javnom životu i sprečavanje nasilja i sve druge oblasti koje se tiču žena. Jedina stvar koja se uspjela tim zakonom je što je izborni zakon izmijenjen i na kandidatskim listama se sad mora naći minimalno 40% manje zastupljenog pola. I to se poštuje ali samo kad su kandidatske liste u pitanju. Kad je u pitanju primjena, u stvari kad je u pitanju izbor ne može se uticati zato što su otvorene liste. Ali i kad je u pitanju izbor za izvršne organe vlasti ni tu se ne vodi računa o tome i onda stalno vodimo tu borbu, prepisku, upozoravamo, tražimo, kandidujemo i tako. Ide to nekim sporim tempom ali ja nisam zadovoljna uopšte jer mislim da je prošlo puno vremena i da se nije mnogo uradilo na tom polju.

Što se tiče Sigurne kuće ona je njihovo vlasništvo. Od UN-a su dobili objekat koji je rekonstruisan i u njemu imaju 16 kreveta. Zadovoljavaju sve standarde ministarstva i svake 2 godine se radi kontrola tehničkih i stručnih standarda. Takođe rade i na razvijanju ekonomskih aktivnosti sa ženama jer misle da je to ključ za rješavanje problema nasilja, jer ekonomski nezavisna žena će manje trpjeti nasilje.

Poljoprivredna zadruga “Eko budućnost”

U tom smislu smo registrovali i jednu poljoprivrednu zadrugu koja se zove “Eko budućnost” i u okviru te zadruge već jedno 2-3 godine radimo na tome. Nije to još zaživjelo u pravom smislu riječi, ali uspjeli smo da zasadimo 3 plastenika, da imamo tu povrće za žene. Sad smo zasadili jagode i planiramo ozbiljniju proizvodnju jagoda. I nedavno smo postavili hladnjaču gdje ćemo te jagode i ostalo voće i povrće ostavljati i čuvati da se ne pokvari i da ga možemo poslije prerađivati. Plan je, i to ćemo brzo uraditi, da proizvodimo pekmeze i drugo i da prodajemo. Negdje to tako da zaokružimo i taj dio. Sad smo počeli i planiramo da dodijelimo i sadnice jagoda ženama koje imaju mogućnosti da sade, ne samo na našoj plantaži nego i kod njih, da bi one prodavale nama kasnije svoje proizvode u zadrugu koje ćemo mi prerađivati. Na neki način da pomognemo njima jer to su uglavnom žene koje nemaju druge alternative i koje mogu to da rade.

Modrički model

Iz iskustva u radu su uvidjeli da ne mogu bez saradnje sa institucijama od kojih zavisi rješavanje svih problema. Tako je nastao “modrički model” po kojem su prepoznatljivi.

To se i u strategijama za sprečavanje nasilja vodi kao “modrički model”. Potpisuju se razni protokoli o saradnji između institucija. Međutim, ono što smo mi uradili se malo razlikuje od ostalog jer mi smatramo da je opština domaćin u svakoj lokalnoj zajednici. Protokol o saradnji je još 2007. u Modriči potpisan a potpisao ga je predsjednik skupštine. Znači skupština je odobrila da se potpiše sa svim institucijama, od Centra za socijalni rad, policije, suda, osnovnih i srednjih škola, vrtića itd. I svake godine se skupština informiše o tome šta se dešava i kakva je situacija sa nasiljem i sve te institucije pišu. A inače su sve te institucije subjekti zaštite po Zakonu o zaštiti porodice od nasilja. To je taj model.

Muški centar

Prepoznatljivi su i po tome što su osnovali prvi Muški centar. Nastao je kao plod samoinicijativnog istraživanja o tome šta njima treba i kome se oni obraćaju za pomoć. Smatraju da je teško pomoći ženama ako se ne radi i sa muškarcima jer su u Sigurnoj kući imali više slučajeva gdje su se žene bile žrtve počinioca i razišle su se od njega, a kasnije je došla druga žena i ponovo je bila žrtva istog čovjeka.

Muški centar je koncipiran tako da jedan dio radi sa počiniocima nasilja direktno a jedan za razvijanje socijalnih vještina muškaraca. Dakle da bi malo razbili tabu jer nam niko ne bi došao ako bi mi rekli samo radimo sa muškarcima koji su počinili nasilje nego i sa muškarcima koji razvijaju neke svoje vještine.

Je li dolaze uopšte muškarci u centar?

Oni bi morali dolaziti. Mi imamo način da dođemo do njih ali bi oni trebali doći jer sud treba da izrekne mjeru psihosocijalni tretman. To u zakonu stoji, međutim sudovi to izbjegavaju. Jednim dijelom zato što nema ko da radi, a drugi što niko ne predlaže. To treba Centar da predloži da bi sud donio odluku, ili policija da predloži pa da sud donese. Tako da se te mjere jako slabo primjenjuju, ali mi imamo drugi način. Onog trenutka kad žena bude smještena u Sigurnu kuću u roku od 24 sata se obavještava Muški centar koji poziva muškarca da dođe. I malo ga ubjeđuje jer to nije baš tako lako i možda u 40% slučajva dođe, a u 60% ne. Uglavnom ako počne da dolazi uključuje se u psihosocijalni program. Imaju sesije i procjene, da se vidi da slučajno nije alkoholičar. Ako je alkoholičar ne može ući u program i ako boluje od nekih mentalnih oboljenja. Mora prvo liječiti te neke svoje probleme da bi ušao u program.

Mi uspijevamo preko Sigurne kuće dobrim dijelom, ali i preko profesionalaca zaposlenih u institucijama. Ali ne sa rješenjem, nego bez rješenja. Nas policija nazove i kaže “Imamo jednog, poslaćemo vam ga” ili Centar za socijalni rad, ali ne rješenje jer oni se u stvari boje da to ne bi bio predmet nekog finansijskog zahtjeva. I mi smo zadovoljni. Od kraja 2010. do danas puno toga se uradilo s muškarcima.