Svetlana Rašević Sarić – Bijeljina: “Kad bi Švajcarac imao ovakvu zemlju oni bi imali novca preko glave”

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 47. koju imate priliku čuti je Svetlana Rašević Sarić iz Bijeljine.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Svetlana Rašević Sarić za sebe prvo kaže da je mama troje djece, zatim kreativac. Bavi se dekupažom, restauracijom namještaja, a uz to i nekom vrstom plasteničke proizvodnje i preradom proizvoda iz plastenika. Pored svega je i direktorica prve Ženske zadruge u Bijeljini koja je osnovana prošle godine. Nije osoba koju drži mjesto, uvijek traži neki novi izazov i zato je ima svuda.

Dekupaž, kreativnost, to je nešto što vam je kao prva ljubav ili…? Kako ste uopšte počeli sa tim?

Svoju stariju kćerku sam prvo odvela na časove dekupaža, na radionice i ona je započela da radi dekupaž. Ja sam to gledala sa strane i mislila «Ma ja o tome nemam pojma». Ja sam u stvari počela da radim nakit, da bi se na kraju ispostavilo da se ja uopšte nisam pronašla u izradi nakita, ali sam se super pronašla u dekupažu. Moja kćerka se odlično pronašla u nakitu. Tako da u suštini čovjek stvarno nikad ne zna koje talente posjeduje. Uvijek mislite «A, ja znam ovo dobro», ali da mi je neko rekao da ću sa 45 da otkrijem da znam raditi dekupaž ja bih mu rekla da nije normalan.

Mogu da budem umorna, mogu da budem nervozna, ali onog momenta kad krenem da radim tad apsolutno sve prestaje da postoji oko mene.

Što se tiče plastenika, ta priča je krenula zahvaljujući “Fondaciji Lara” koja je prije 2 godine imala ekonomsko osnaživanje žena. Uzgaja standardno mladi luk, papriku, salatu i paradajz, a od paradajza pravi sataraš, đuveč, kuvani paradajz i to tako prodaje.

Mi se trudimo da ne stavljamo puno konzervansa, da gledamo da to odradimo putem pasterizacije što prirodnije. Sad imamo mali voćnjak i od tog našeg voća prerađujemo, pravimo slatka, pekmeze. To pravim i mojoj djeci i onda taj neki višak prodajem. Pravim slatko od trešanja koje se ovdje na ovim prostorima malo pravi pa to bude interesantno ovim prijateljima.

Za Žensku zadrugu Svetlana kaže da je proizašla upravo iz ekonomskog osnaživanja žena u Bijeljini kojeg je provela “Fondacija Lara”. Ta Fondacija postoji od 1998. godine i njihova misija je pomaganje ženama, posebno marginalizovanim ženama – žrtvama nasilja, ženama koje zbog godina teško dolaze do posla i sl.

Trenutna osnovna djelatnost je čišćenje zgrada gdje mi imamo 7 kooperantica koje pozivamo po potrebi kako nas pozivaju. Treba očistiti nešto, mi ih pozovemo, one kad završe imaju ugovor o djelu gdje ih mi isplatimo, državi damo njihov dio. Nismo se mi samo bazirali na to, tu postoje još neke ideje koje treba razraditi kroz projekte putem donatora.

Šta je vas uopšte aktiviralo da se počnete baviti svim tim?

Ja prvenstveno nikad nisam bila statičan tip, ni prije udaje ni poslije udaje. I prije same udaje sam znala raditi 3 posla odjednom.

Ja uvijek istaknem da sam imala tu sreću da sam prvi novac zaradila kad sam imala pet godina. Djedov brat nas je, pošto smo provodili ljeta u selu kod njega, uvijek davao malu korpicu da idemo da beremo kupine i da to prodajemo u seosku zadrugu. I nikad nije htio taj novac da nam uzme nego ga je davao nama na ruke. Na taj način nam je jednostavno objasnio da samo poštenim radom možete nešto steći. I uvijek se nešto radilo, samo što je tad bilo mogućnosti, i omladinske zadruge i sl.

A onda kad sam se udala, sticajem okolnosti meni niko nije zabranio, nego sam imala u roku od 6 godina 3 trudnoće, 3 porođaja i uvijek sam se šalila – ili sam trudna ili sam porođena ili imam malu bebu. I onda jednostavno morate da izaberete da bi bili kvalitetni i u svojoj kući kao roditelji ili na poslu, morate izabrati jednu opciju. Kad neko kaže mogu sve – ne može. Negdje bi moralo doći do pucanja. Ja sam izabrala porodicu i to mi je uvijek na prvom mjestu.

Onog momenta kad mi je najmlađa kćerka da tako kažem «odskočila» meni je već stvarno postalo dosadno. Mislim dosadno – uvijek vi imate obaveze ali ja sam nekako zaokružila ono u tom momentu što sam zamislila i imala sam potrebu da izađem van tog okvira. Smetalo mi je to, pogotovo kad sam rodila treću kćerku moj suprug je ostao bez posla. A ja sam inače tip koji mrzi da zavisi od bilo koga i od bilo čega. Znači da ja čekam da li će neko meni od prijatelja ili porodice doći i donijeti novac, pomoći, a ja radno sposobna. To je meni negdje predstavljalo mogu reći i poniženje.

I onda mi je bilo potrebno da negdje sebe pronađem u svemu tome, ali nešto što će me opuštati, nešto što ja neću doći sa grčem u svoju porodicu i prenositi to u svojoj kući. Inače je moj pokojni svekar bio stolar tako da ima puno njegovog alata kući. Suprug takođe. I onda kad sam prvi put došla i rekla da hoću da radim dekupaž moj suprug je rekao «Jao, još jedna ženska ideja». Međutim kad sam došla sa prvog sajma koji je organizovala moja prijateljica Maja Mršić, koja je inače jedan od pokretača sajmova kreativaca u Bijeljini, i kad sam donijela solidnu svotu novca, onda je moj suprug shvatio da to može da bude solidan prihod našoj porodici.

Onda je on počeo da mi pomaže, da mi pravi kutije, ja ih sređujem, najstarija kćerka bi radila nakit. Ove dvije mlađe su pakovale lavandu tako da je kompletna porodica nešto radila. Solidno, ništa previše ali eto, bili smo zadovoljni i kroz ta druženja na sajmovima, onako solidno zaradite i bili smo ispunjeni.

To sam mnoge pitala – šta vi mislite o odlasku mladih van države?

Pa vrlo rado bih se mijenjala sa mladima.

Otišli biste da ste mlađi?

Bez razmišljanja. Ja to non stop, ako ne svaki onda svaki peti dan govorim suprugu «Hajmo negdje».

Žao mi je. Upravo smo komentarisali da je ovo jako lijepa zemlja, kvalitetna zemlja, bogata. Mi nismo toga ni svjesni. Ja kad bih rekla da sam prije rata živjela u Švajcarskoj i da sam se vratila upravo u toku rata, obično mi kažu da nisam normalna. Vratila sam se upravo radi porodice jer ja nekako porodicu stavljam ispred finansija. I uvijek kažem «Kad bi Švajcarac imao ovakvu zemlju oni bi imali novca i preko glave».

Žao mi je što ovi naši političari ne prepoznaju ovu omladinu, ne usmjeravaju je. Pa sama Bijeljina je imala oko 6 fabrika. Jednostavno tada za Bijeljinu koja je imala nekih do 40.000 stanovnika vi pogledate da je svaki 5-6 čovjek bio zaposlen.

Negdje su ljudi prije bili zadovoljni, imali su tu sigurnost. Moj otac kaže meni «Ja da sam u tvojim godinama ja ne bih smio ući ni u šta, ni praviti kuću, ni šta raditi», jer jednostavno vi nemate uređenje, nemate pravnu državu. Ovdje je glavni cilj da nam se političari nakupe a vi ostali gledajte.

A vi pogledajte, samo kad bi krenuli od Bijeljine dole do Banjaluke, Lijevče polje, to je žitnica. Vi imate takvu žitnicu da bukvalno pola Evrope možete da ishranite. Imamo čistu zemlju za organsku proizvodnju. Čistu vodu.

Ne računam dole kad sam skoro prošla, gdje je Mostar, gdje je ona ljepota vinograda. Kompletna BiH sutra može da hrani kompletnu Evropu i to čak da diktira cijene hrane. Imamo taj dio poljoprivrede gdje možemo, bez obzira koliko smo mali, da diktiramo neke uslove. Možete da taj mladi kadar zaposlite, da im se ponude neki bolji uslovi, da naprave male zadruge, male fabrike bukvalno, da se udruže par njih da naprave zadrugu, ali da država stoji i da zaštiti taj proizvod.

Znači postoje mnogo ideja gdje bi se ti mladi ljudi mogli zadržati ovdje, ali je ovdje je glavni cilj ne samo rastjerati mlade nego i sve nas.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X