Autor: Hana Kazazović
Razgovor sa Ninom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Nina Petković je Mostarka koja je prije nekoliko dana završila dvije srednje škole – srednju strojarsku i srednju glazbenu školu. Uporedo s tim je bila članica 3 nevladine organizacije u Mostaru i aktivno pjeva u akademskom zboru “Pro musica” sa kojima je pjevala prvu hrvatsku operu u Bosni i Hercegovini kao najmlađa članica. Prošle godine je od Federalnog ministarstva obrazovanja izabrana za najbolju učenicu županije u svim srednjim školama, a prije par dana po završetku srednjoškolskog obrazovanja je od Zavoda za školstvo takođe dobila posebnu plaketu za sve njene uspjehe.
Na pitanje da li je već izabrala fakultet, Nina kaže da jeste. Od malena je privržena matematici i fizici i voli tehničku struku, pa joj je izbor bio jednostavan – upisaće strojarstvo u Mostaru. Umjetničku stranu će nastaviti njegovati i dalje kroz akademski zbor “Pro musica” .
Zanimalo me je kako je stizala na sve svoje obaveze.
Postoji li u tvom životu slobodno vrijeme?
Nina Petković:
Teško. Znate kako, ja sam išla u dvije osnovne škole – u glazbenu i u normalnu, običnu :D I uvijek sam, za razliku od ostale djece, bila privržena tom duplom radu, duplim predmetima, duplom učenju i obavezama. Tako da kad sam došla u srednju nije mi bilo teško, samo sam nastavila. U 8 ujutro sam izlazila iz kuće, dolazila u 10 naveče i onda tuširanje, jelo i učenje, pa dokle god. Nekad sam spavala 2 sata, nekad 5 sati, ali sve vas to izgradi kao osobu i vremenom to uopće ne postaje teret nego navika.
Kod nas je trend da se jako malo cijeni znanje, pa sam Ninu pitala šta je uticalo na nju da se toliko trudi i uči.
Ja sam od malena imala najstrožu odgajateljicu u vrtiću koja je postojala u gradu. Pa sam onda imala jako kvalitetnog učitelja, pa sam dobila kvalitetnu razrednicu u osnovnoj školi, pa u srednjoj. Ne znam, same te obaveze koje stavljam na sebe nekako su mi motiv za dalje. Od malena sam govorila da kakva god situacija bila i u državi i bilo gdje, sve vam ljudi mogu uzeti ali znanje ne mogu. Ljudi vas stvarno više cijene kad vi počnete s te strane cijeniti sami sebe i znanje i kad ugrađujete u sebe, kad putujete… Puno je bolje nego sjesti u kafić na neku kavu, kao što je danas moderno i ostati na njoj 6-7 sati i doći kući i zaspati. To je bukvalno studentski život i Mostaraca i većine mladih. Puno je bolje natovariti se obavezama a onda u slobodno vrijeme ili putovati ili čitati, svirati. Opet nešto naći što će vam ostati kao i uspomena i nešto što će te izgraditi.
Nina je bila aktivna u Vijeću učenika grada Mostara, zatim Vijeću mladih grada Mostara u kojoj je najduže ostala i koja ju je najviše izgradila te u Mreži vijeća učenika srednjih škola. Sve organizacije su kroz projekte radile i rade na poboljšanju školovanja i situacije u gradu i problema koji postoje danas.
Kaže da je kroz sve to puno naučila.
Naučilo me kritičkom razmišljanju, naučilo me slobodi govora, javnim nastupima. Ja se sjećam prije kad sam trebala držati neke najobičnije PowerPoint prezentacije pred petoro ljudi, znojila bih se 5 dana prije. Sada pred 200 ljudi ako treba 3 sata pričati nije problem.
Strojarstvo – koji pravac, gdje sebe vidiš?
Znate kako, strojarstvo je sveobuhvatno, od same proizvodnje, materijala, do ne znam čega, ali mi se najviše sviđa mehatronika i robotika, ova najnovija snaga strojarstva koja se tek u kasnim osamdesetim počela u Japanu spominjati. MIslim da je to smjer budućnosti i gdje god dođem danas, sutra od Mostara do Švedske, bilo gdje, mislim da ću se moći izgraditi i da ću moći naći jedan dobar, lijep posao. A s obzirom da je to nešto novo to se stalno širi i razrađuje i nove stvari se pronalaze u tim smjerovima tako da mislim da posla neće nedostajati a svakako je prezanimljivo.
Šta je za tebe uspjeh? Kako ga definišeš?
Uspjeh može biti nagrada za čitavu prošlost i definitivno motivacija za budućnost.
To je skup svih nekih lijepih i ružnih trenutaka. Znam koliko mi se puta desilo da svi moji iz ekipe idu negdje vani a ja ostajem jer svi oni imaju 20 predmeta a ja ih imam 40. I ja sjedim kući i učim a oni uživaju. Ali sve se to nekako kasnije izbalansira i upravo taj uspjeh, te nagrade, taj fini osjećaj kad shvatiš da možeš i da si sposoban ispuniti sve to što sebi zacrtaš i staviš u ciljeve, tako da je uspjeh definitivno nagrada za prošlost i motivacija za budućnost.
Jesi razmišljala o tome da odeš iz Mostara pošto je trend da svi odlaze ili žele da odu?
Ja znam da je trend da svi odlaze. Nema pola godine da mene tetka iz Švedske zove i kaže: “Jao, našla sam ti super stipendiju, koledž. Hajde dođi, živjećeš kod tetke, sve ti je na dlanu”. A to je Švedska, to je Lund, to je sveučilišni grad gdje bih se svakako snašla, to je neosporno. Ja sam rekla “Neka, tetka, polako. Fakultet ćemo ovdje pa ćemo kasnije vidjeti”. A to vidjeti znači sve zavisi kako ću se ja snaći ovdje. Ako meni ovdje stvarno bude ok, ako mi bude kao što mi je i sad, da mognem sebe pronaći ovdje, da mognem raditi na sebi i na okolini ovdje definitivno ću ostati, a Švedska uvijek stoji kao opcija. Samo je pitanje mene i svih prilika u gradu i u školovanju i od same mene i mojih želja.
Planiraš li nastaviti da se baviš aktivizmom?
Svakako. Čula sam za nevladinu organizaciju IAESTE koja je organizacija svih studenata tehničkih fakulteta i koji nude i razne razmjene i putovanja i prilike i ako bih željela nastaviti svoj rad u Vijeću mladih to mogu preko IAESTE-a uraditi. Tako da ću svakako imati priliku a vidjećemo ovisno o svim obavezama koliko mognem.
Šta bi voljela popraviti u Mostaru?
U Mostaru definitivno bih iz svoje perspektive voljela popraviti mlade. Većinu mladih. Ne kažem sve nego većinu. Ta neka razmišljanja, te neke predrasude, granice u glavama, lijenost. Većina mladih danas je ustati u 12, otić’ u školu u 1, pobjeć’ u 3 i onda od 3 do 10 sjest’ na piću i onda u 10 doći kući i zaspati. To apsolutno nigdje ne vodi i to se treba nekako mijenjati.
Prva ta lijenost, a onda također te neke predrasude. Koliko sam se puta susrela da dođemo do Španskog trga i ono “Ja neću dalje” – “A što nećeš dalje?” – “Zato što su meni moji roditelji rekli” – “A zašto su ti roditelji rekli?” – “Pa eto ne znam jer su neki tamo rekli”.
Mislim to su stvarno priče rekla-kazala, to smisla nema. Ja sam kroz nevladine organizacije upoznala svakakvih i svih ljudi, svih nacija, vjera, državljanstava, ne znam čega i stvarno sam shvatila da treba pronaći ljude koji imaju iste interese kao ti, a ne isti papir kao ti.
— 
— 
