Nikolas Rimac: “Svaka osoba bi se trebala truditi da današnji dan živi bolje nego juče”

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Nikolasom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Priču o Jajcu je nemoguće ispričati a da ne spomenete mlade ljude koji su se zadnjih godina borili protiv segregacije u srednjim školama. Znate i vi sigurno tu ekipu koja se bunila protiv uvođenja dodatne srednje škole koja bi unijela dodatne podjele među njih. Trajalo je to dugo i neke bitke su i dobijene. Pošto živimo u BiH ne usudi se niko reći da je bitka i zvanično gotova jer kod nas to uvijek postane aktuelno kad nekome zatreba političkih poena.

Iako bih voljela da sam uspjela upoznati više njih, sretna sam da sam dobila priliku upoznati Nikolasa, jednog od organizatora protesta i te borbe. Nikolas Rimac, plavokosi momak koji je upravo završio srednju školu i koji mi je, zajedno sa svojim nestašnim psom Ziggijem bio sagovornik jedne večeri u Jajcu. Za sebe kaže da voli filozofirati, pisati, čitati i vodati pse po gradu. Planira upisati filozofski fakultet u Sarajevu.

Pitala sam se i pitala sam i njega, a znam da sam vjerovatno hiljadu i prva koja je postavila to pitanje – šta je to što je njih u Jajcu pokrenulo i motivisalo na borbu protiv onog što im smeta? Jer smeta svašta mnogima pa šute. Zašto se baš vi u Jajcu bunite. I ne znam da li smo uspjeli dobiti odgovor na to pitanje, ali znam da su djeca poput Nikolasa pravo bogatstvo.

Šta je to što je vas potaklo, što je tebe potaklo da ne stojiš po strani?
Nikolas Rimac:

Što bi rekao Immanuel Kant – “Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakoni u meni”.

Osim toga što inače imam običaj kad se neka vrsta diskriminacije desi da nekakvu reakciju izazovem, potakla me nekakva potreba i moralna obaveza po tome što sam učenik prema toj školi. Hajmo reći u kompletu nas je ta obaveza, želja i ta nekakva stara sjećanja na osnovnu školu koja je bila i koja je i dalje pod “dvije škole pod jednim krovom”, to nekakvo loše sjećanje nas je potaklo da se izborimo za ono što je naše.

Ono što je meni zanimljivo je što se vi izdvajate u cijeloj BiH. Cijela država nam je u fazonu “šuti i trpi” i onda se našla grupa srednjoškolaca koja jednostavno ne želi više da trpi.

Bilo je definitivno i dvije godine prije nas i dvije godine prije tog dešavanja isto ovakvih pokušaja da se izbori nešto protiv dvije škole pod jednim krovom i protiv segregacije u kompletu.

To pitanje konstantno dobijamo – šta nas čini različitim. Sve se potrefilo – odnosi sa medijima, iskorištavanje medija, iskorištavanje visokih autoriteta, objekata, povezivanje različitih nevladinih organizacija, baš u ono vrijeme kad je trebalo. Hajmo reći da nas je to nekako istaklo i da nas je to nešto definiralo da budemo najuspješniji i najprošireniji primjer tih nekakvih moralnih boraca. Tako ja mislim.

Pošto Nikolas odlazi na studije, zanimalo me da li ima nasljednike koji će nastaviti borbu protiv segregacije ubuduće.

Imam definitivno. O tome smo se na početku pobrinuli. Gađao sam ove koji su tek dolazili u srednju školu i koji su sad prvi, drugi, treći razred. Imam nasljednike i pobrinuli smo se za to da i pedagogica naša i ravnatelj prošire malo sva ta događanja prema novom Vijeću učenika.

Gađamo i to da bukvalno i sve ostale nevladine organizacije koje su bile s nama od početka – ASU BiH, SHL, NDC, OSCE… dobro COD je ovdje, Oštra nula, Mreža za izgradnju mira, svi su povezani sad s našom školom. Naša škola je postala glavni kontakt što se tiče aktivizma, ne samo u Srednjobosanskom kantonu već u BiH u kompletu.

I nadamo se, iskreno se nadamo da će sve ovo održavati, šta god da se desi.

Pitala sam Nikolasa da li misli da su njihove aktivnosti uticale na druge ljude i možda još nekog inspirisale na borbu za svoja prava.

Što se tiče tih starijih ljudi penzioneri su mislili da se mi borimo za bolje penzije.

To je pitanje sa miješanim odgovorima. Na primjer u Jajcu, dobro na početku ali nešto ne vidim ni sad da ljudi imaju taj poticaj da se bave aktivizmom. Čak još manje. Pošto vide ono kao mi se već bavimo pa ne moramo mi, pusti ih.

A što se tiče ostalih gradova, plus ako još uključujemo ovamo našu organizaciju “Koalicija mira” primijetilo se stvarno iz ostalih gradova – Viteza, Zenice itd. da su stariji ljudi takođe bili veoma inspirirani sa nama i da su takođe uzeli stvari u svoje ruke. Nisu se naravno borili baš protiv segregacije ali borili su se za neka prava za opće dobro.

Bilo nam je drago znati da smo mi bili nekakav poticaj tim divnim ljudima.

A čudno je naravno zašto kod kuće nije kao u ostalim gradovima. Vjerovatno zato što je to naš grad i kao poznaju nas najbolje, bar iz viđenja i misli se ako se mi bavimo time ne moraju i oni.

Nikolasa sam pitala i odlascima iz Bosne i Hercegovine, posebno mladih.

Ne samo iz BiH, iz regiona u kompletu ljudi odlaze. I na mene se gleda hoću li ja napustiti, šta ću.

Sad sam te htjela pitati šta su tebi planovi? Ti ideš iz Jajca studirati u Sarajevo?

Za sad. Na početku je bio plan pošto su nam ambasade ponudile svoje stipendije i to nekakvo studiranje u njihovim zemljama. Ja sam gađao Britaniju i Amerika je takođe bila tu među opcijama. No eto mislio sam za taj nekakav početak radije da se malo naučim biti student općenito ovdje u Sarajevu.

Je li ti želja da ideš iz BiH? Možeš li sebe zamisliti u budućnosti ovdje?

Pa definitivno. Putovao sam svijetom i iskreno nisam se osjećao stranac ni u kojoj zemlji. Ali osjećam se kao Ivo Andrić nekad – sve što je iz Bosne moje je. I istina je – standardi su u drugim zemljama veći, ljepši, bolji… nudi mi se opcija za Minhen, ali ja nekako sebi kažem “Ah, pa to je lagani izlaz odavdje”. Htio bih se još koliko mogu držati ovdje pa gađati da odem tamo u te zemlje, Britanija, Irska ili gdje već. Pošto imam želju da odem malo u te engleske zemlje, možda i da živim nekad tamo u budućnosti, no eto za sad su mi karte ovdje.

Kako ti sebi definišeš uspjeh?

Vrlo jednostavno – uraditi ono što je dobro, prihvatljivo. Nešto po čemu će ta osoba biti u sjećanju drugima.

Živi da bi bio po nečemu pamćen kad umreš, ne da bi bio pamćen kad živiš. Za mene je to uspjeh – nešto ostaviti što će asocirati na mene nakon što budem otišao sa ovog svijeta.

Smatraš li sebe uspješnim?

Pa smatram povodom toga da sam nešto stvorio što sam imao na pameti stvoriti. Ne hvalim se time, ali jednostavno nešto što sam uradio znam da nije bilo džaba. I znam da šta god poslije bude dolazilo i šta god budem odlučio i uradio to će me definirati.

Šta bi mogli mladim ljudima poručiti – kako da žive i u šta da se ugledaju? Kako da opstanu u ovakvom sistemu koji veliča totalno pogrešne vrijednosti?

Ne bih da se pravim nekakvim starim učiteljem i naravno ne znam svakog pojedinca. Ali generalno – nije do nekog drugog, do njih je. Neka svaka osoba, a pogotovo mladi budu svjesni da su ono što jesu. Da ono što odlučuju i rade, da to njih definira. Da u čitavom pustom svemiru ne postoji niko kao mi sami. Kao pojedinca, nigdje, ni na svijetu ni u svemiru. Šta da radimo, gdje god da smo, kako god da kažemo – nije isto.

I zato kažem da bi svaki čovjek i svaka mlada osoba, muškarac, žena, da bi svako trebao najbolje od sebe uraditi, da bi svaki dan trebao živjeti bolje nego dan juče. Da se izrazi u kompletu, da inspirišu, ne da čitav svoj život troše da bi nekog potakli. Već jednostavno da sebe izraze i da sve što im je na srcu i na duši jednostavno pretvore u ne tugu, ne suze, ne smijeh, već nešto predivno, što će ih definirati kad ih ne bude.

Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)


 — — 

X