Autorica: Hana Kazazović
Razgovor sa Cecom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Htjela sam pričati sa njom zbog teme koja je važna i koju se trudim redovno spominjati ne bih li na taj način potaknula žene da brinu o sebi. A ispostavilo se da sam dobila priliku upoznati jednu od najpozitivnijih i najvedrijih osoba u životu. Ne pretjerujem – Svetlana Ceca Novaković vas zarazi vedrinom i tih nekoliko sati koje sam provela sa njom su mi zaista nahranile dušu.
Ona inače u Višegradu od 2006. godine vodi udruženje “Aska”, udruženje žena oboljelih od raka dojke, a osim toga je zaljubljena u fotografiju kojom se bavi skoro stalno i za koju kaže da joj je to hobi, ljubavi i terapija.
Ceca Novaković:
Udruženje je osnovano 2006. godine a ja sam na tu ideju došla 2005. godine. Ja sam operisana 2004. godine i od tada sam članica savjetovališta “Jefimija” iz Užica. I onda kroz svoje iskustvo i iskustvo koje sam stekla kroz to savjetovalište sam došla na ideju da osnujem ovdje udruženje. Iako je mala sredina, ali ako će bar 2-3 žene čuti našu, tj. moju priču i javiti se na vrijeme ljekaru – mnogo znači. Pošto ja nisam otišla na vrijeme i bila sam u tom nekom 3. stadijumu, dijagnoza je bila najagresivnija vrsta raka dojke, bila mi je 29. godina. Od te ideje je nastalo udruženje.
I tebi je pomoglo da čuješ iskustva drugih žena?
Jeste, to mnogo znači i psihički i fizički i finansijski prije svega.
Jedna od glavnih akcija koje udruženje ima je Trka za život koju održavate svake godine?
Jeste. Mi smo u Asocijaciji sa još 24 udruženja u BiH i sa gospođom Nelom Hasić imamo te zajedničke aktivnosti, a ovo je nekako najveća aktivnost. Sav novac koji se skupi zahvaljujući “Race for the Cure”, poslije trke na obaveznom sastanku dogovaramo i svaka daje svoju ideju za šta da se utroši.
Sjećam se da smo jedne godine taj novac dali ženi koja je tad imala 32 godine i bila je samohrana majka dvoje djece, za lijek Herceptin koji nije bio na pozitivnoj list u FBiH i bio je jako skup. Mi smo tad došli na ideju da joj od tih sredstava kupimo terapiju za godinu dana. Ta se žena pojavila sljedeće godine na šetnji u Sarajevu na Vilsonovom živa i zdrava. Ja sam se naježila. Tad sam prvi put vidjela u stvari o kome se radi.
Takođe se organizuju i besplatni mamografski pregledi pokretnim mamografima, te takođe imamo i paketiće prve pomoći. Ti paketići sadrže ono najosnovnije što svakoj ženi treba poslije operacije kada joj rana zaraste. To je jako dobra stvar zato što mi na primjer, ako jedne godine naručimo 30 paketića, mi to dostavimo ovdje. Ima 7 timova u Domu zdravlja i svakom timu rasporedimo, jer oni ipak znaju bolje nego mi za neku novooperisanu ženu.
Vjerujte mi da ljudi pretežno kriju svoju bolest i svoj problem, što po meni nije dobro. To treba podijeliti jer vi kad podijelite svoj neki problem duplo će vam biti lakše. Onda se nekad desi da naručimo 50 paketića pa onda odnesemo u Foču u bolnicu, jer ipak je to bolnica gdje se operišu žene iz cijele ove istočne regije.
Trka je ove godine 30. septembra?
Da, trka je 30. septembra u Sarajevu, a možete se registrovati i online na kupikartu.ba.
Osim toga baviš se i fotografijom? Kako je to krenulo?
Meni je fotografija uvijek bila ljubav, ali nisam bila u mogućnosti da uzmem neki fotoaparat.
Desilo se 2007. godine da je moja drugarica obolila je od raka dojke. U tom periodu ja sam u Užicu na hirurgiji volontirala 3 mjeseca svaki drugi utorak, vodila sam grupu samopomoći ženama koje leže u bolnici, tako da sam ja dosta vremena provodila i sa njom tih mjesec dana i kako ona kaže “Ti si bila prva koju sam ugledala kad sam se probudila iz narkoze”. I sjećam se kad smo imali jednu akciju ovdje, pošto je ona imala džepni, mali fotoaparat, ja sam je zamolila da mi ostavi tu kod zajedničke prijateljice da ja mogu da fotkam malo akciju i ona kaže “Dobro”. Ja sam svratila kod drugarice u prodavnicu i ona meni daje kesu i ja gledam – ukrasna kesa i kontam “Bože, vidi ona još upakovala aparat, nije normalna”. A drugarica gleda u mene i kaže “Pa ona je tebi kupila fotoaparat”. Onda smo se našle i pile kafu i ona kaže “Hajde ne lupaj, znam da voliš fotografiju, na kraju krajeva majka moja ti je kupila”. I tako je to krenulo.
Kasnije je slala fotografije na različite konkurse i počela ulagati i u poboljšanje opreme kojom radi. Najviše voli umjetničku fotografiju, a ponekad je angažuju za vjenčanje, rođendane ili krštenja.
To je krenulo malo više poslije bolesti jer sam počela da primjećujem stvari koje nisam prije primijećivala. I tako nastaje fotografija.
Prvi put prošle godine nas nekoliko koji se bavimo fotografijom ovdje je Slavko Tuševljak, direktor Galerije pozvao na likovnu koloniju. I bili smo, neki dan se završila kolonija, trajala je 7 dana i upoznali smo dosta umjetnika.
Fotografija mi je ljubav, a i terapija. Jednostavno kad osjetim da nisam dobro, da sam neraspoložena – neko legne i odmori se a ja uzmem aparat i izađem. Nemam mogućnosti da ja sad nešto putujem. Voljela bih i valjda ću i to nekada moći, da putujem pa da fotkam.
Planovi za budućnost?
Joj, da ostanem zdrava. To mi je najvažnije, da ostane ovako kako jeste, da se ne vrati. A i da se vrati, sve se da liječiti.
Kako sebi definišeš uspjeh?
Meni je samo važan mir. Nisam ni u kakvoj stranci, ne volim politiku. Družim se dosta sa ljudima koji se i bave politikom, u raznim tim su strankama, ali znaju me kakva sam, neopterećena sam po pitanju svega. Tako da mi je nekako samo mir najbitniji i zdravlje da održim i to mi je najveći uspjeh.
— 
— 
