Šamac – gradić na dvije rijeke, tamo gdje Bosna ljubi Savu

Autorica: Hana Kazazović

Jeste li u skorije vrijeme nešto uradili po prvi put? Ja prije nekoliko dana jesam, puno toga u stvari. 

  • Plovila rijekom, prvi put u životu. Par stotina metara doduše, ali i to se pika.
  • I to – plovila ušćem – upoznala ušće jedne rijeke i to one možda meni najbliže – rijeke Bosne.
  • Upoznala Šamac, doživjela da vidim kako izgleda toplo avgustovsko veče u ovom gradu i nešto hladnije jutro. 

O Šamcu prije ove moje posjete nisam znala skoro ništa. Kad biste me pitali zašto sam među 10 gradova koje ću u ovih par mjeseci obići u BiH odabrala i ovaj gradić, nabrojala bih vam nekoliko razloga.

Prvi je taj što već godinama povremeno zavirim na Facebook stranicu “Naš grad na Savi i Bosni” i uvijek mi je najdominantniji utisak sa te stranice bila ljubav ljudi koje okuplja – ljubav prema njihovom gradu. Zatim, tu je Mensur sa kojim sam se povezala prije nekoliko godina zahvaljujući internetu i koji često stavi neke predobre fotke iz Šamca, tako da mi se već davno negdje u podsvijesti zametnula želja da dođem i sve vidim i uživo. 

Treće – to je grad u kojem završava rijeka Bosna, rijeka pored koje živim od rođenja, rijeka po kojoj pola države nosi ime. I htjela sam da vidim njeno ušće, pa da mogu bar za jednu rijeku u životu reći da sam joj vidjela i početak i kraj. 

I znam da je za upoznati bilo koje mjesto na svijetu nedovoljno jedan dan, ali bar malo možete “zaviriti ispod haube” grada ako imate vodiče kao što sam ja imala. 

Rijeka Sava

Ono što je meni bilo najzanimljivije u Šamcu su upravo rijeke – Sava i Bosna. Kej na Savi je centar ljetnje zabave i života grada. Kažu mi da su tu mnogi naučili plivati, u Savi ili u barici pored. I taj dan je plaža bila ispunjena kupačima, a ja sam ih ljubomorno gledala. Ljubomorno – jer je njima to kupanje u Savi kao da ulaze u bazen, navikli, odrasli sa njom i poznaju je u dušu. 

Mensur mi kaže da mnogi po dolasku u Šamac odmah idu na kej da osjete miris pored rijeke jer je to miris kuće – ono nešto što te vrati decenijama unazad. 

Ne umijem vam ja opisati tu ljubav koju bukvalno vidiš u očima svih kad gledaju u Savu ili kad pričaju o rijekama. Ali isijava iz njih i prosto se zapitaš da nema u toj vodi nešto što ih opčini :)

Rijeka Sava

Tu je i Bosna. I ja sam imala tu priliku da se provozam čamcem i da iz Save uplovim u Bosnu i nazad i da ušće, odnosno mjesto gdje Bosna ljubi Savu pogledam iz najbliže moguće perspektive. Naravno da sam prvo zamolila skipera da nas ne prevrne (seljanka isprepadana), a umirilo me kad je rekao da je takođe i spasilac i da se ne brinem. Međutim, vožnja uopšte nije bila strašna i nakon par minuta sam se opustila i uživala.

Ušće Bosne u Savu. Gornja fotografija – pogled sa Save na Bosnu. Donja – pogled sa Bosne na Savu

Miriše na ušću i predivno je. Pomislih na trenutak kako ova naša Bosna ima predivan početak, ali joj ni kraj nije uopšte loš. Jedino smo ovo između početka i kraja zagadili i isprljali, pa me često bude sramota kad je pogledam na šta liči. Došlo mi da kažem Šamčanima “Ljudi, izvinite zbog svega onog smeća što vam mi svi nizvodno šaljemo!” 

Dok sam se vozila čamcem i kasnije sjedila na keju posmatrajući igru pasa u vodi i ljude kako se okupljaju i druže, prepoznah korijene one ljubavi koju spomenuh na početku. Da, uopšte nije teško zavoljeti tu neušminkanu ljepotu i tu prirodu koja u stvari ne traži ništa osim poštovanja, a vraća itekako. 

Kraj rijeke Bosne, gledan sa mosta prema Prudu

U centru grada stoji kamen – spomenik poplavama iz 2014. godine. Vrh tog kamena je najviši nivo koji je voda dostigla onda u maju. Mnogi su gradovi stradali, znate to i sami i nemoguće je praviti bilo kakva poređenja. Ali – Šamac je baš pretrpio velike štete i najveći broj stanovnika je izgubio sve što je imao i bio prisiljen krenuti od nule. I ne samo stanovnika – mnoge firme su oštećene, mnoge se nisu ni oporavile. Spomenem biblioteku u centru, ispričaju mi kako su sve knjige uništene u poplavi pa su zajedničkim akcijama obnavljali fond da bi ponovo biblioteka imala sa čim raditi i da bi Šamčani imali šta čitati. Iskoči svako malo ta tema jer su posljedice dugoročne i u velikoj mjeri su uticale na ovaj grad.

 

U centru grada ugledah bistu. Obradovah joj se kao da sam vidjela rod najrođeniji. “Učo dragi, otkud ti ovdje?!”, skoro sam viknula. Mitar Trifunović Učo – narodni heroj. Rodio se u selu koje pripada ovoj opštini. Meni značajan jer smo mi štreberi u BiH dobijali priznanja koja su nosila njegovo ime. Imam to priznanje kod sebe, a eto saznah i da je Učo porijeklom iz ovog kraja, pa mi nešto bilo drago.

Mitar Trifunović Učo i spomenik žrtvama iz 2. svjetskog rata

Mensur i Nikša mi kažu da je Šamac postao skoro turistički grad koji ljeti oživi, kad u posjetu dođu svi oni koji su srcem vezani za njega. Okupljaju se na korzu, u centru grada, i u tih par kafića. Upravo na korzu je skoncentrisan šarm tih manjih mjesta u kojima se većina poznaje. Sjeda se u kafane kao u svoj dnevni boravak, pozdravlja se svako sa svakim i tačno ne možeš a da im ne zavidiš na toj bliskosti.

Preporuka lokalaca je ono što je uvijek najvažnije kad je u pitanju hrana, a to što najveći broj njih možete naći u grillu “Korzo”, odnosno kod Huse ili još preciznije – kod Pucvale dovoljno govori o tome gdje se najbolje jede. Oni što vole ribu, a mislim da u Šamcu nema nikog ko je ne voli jer odrastaju uz rijeke i ribare i smuđ i som su tu ravnopravni sa ćevapima, kažu da je kod Huse najbolja riba – svježa, spremljena savršeno. Vjerujte njima, jer mene što se tiče preporuka možete samo pitati za pitu, u ostalo se ne razumijem :)

Nije Šamac grad koji će privući turiste iz raznih dijelova svijeta i nema u njemu spomenika starih stotinama godina koje će ljudi obilaziti. Ali ima nešto što danima ne znam sebi objasniti. Valjda je to pitomost ravnice koja te prigrli nenametljivo i koja učini da se osjećaš ugodno. To je i energija koju prepoznaš i sa kojom klikneš, pa ti bude lijepo. I zato se poslije, kad god pomislim na njega i kad god pogledam fotke koje smo napravili, osmjehnem. I zato mi je normalno da ljudima iz Šamca govorim “Kad opet dođem vodićete me tu i tu”. A Bosnu u Zenici kad pogledam prođe mi kroz glavu “Aha, sad znam gdje ti je kraj! I pozdravi Šamac kad stigneš u njega”.
Najveći platan kojeg sam vidjela, ptice na žici i smuđ
Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X