Lejla Hairlahović – Cazin: Odlasci više nisu toliko stvar novca, nego atmosfere u društvu

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Lejlom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Lejla Hairlahović iz Cazina završava svoj doktorski rad na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i to je nešto u čemu trenutno uživa. Pored toga uvijek ima neke aktivnosti jer voli biti u pokretu. Nedavno je dala ostavku na mjesto generalnog sekretara Rukometnog saveza BiH, inače je i istraživačica Muzeja ratnog djetinjstva, bavi se humanitarnim radom, na listi je eksperata za akreditaciju visokoškolskih ustanova i zaposlena je u osnovnoj školi u Cazinu. 

Prvo smo razgovarale o sportu, odnosno prvenstveno o rukometu kojim se Lejla bavila.

Lejla Hairlahović:

Ja sam se bavila rukometom u Cazinu i onda sam otišla u Tuzlu – tamo sam studirala i igrala sam u Rukometnom klubu Jedinstvo. Kasnije sam položila za sudiju i onda sam se vratila u Cazin pošto sam tu dobila posao i osnovali smo rukometnu akademiju s ciljem da prenesemo rukometno znanje mlađim generacijama i da im pokažemo koliko je sport u biti lijep. 

Kroz 7 godina postojanja akademije kroz nju je prošlo nekoliko stotina djece, putovalo se na turnire po Evropi i po BiH i to je bio zaista vrijedan projekat koji je u osnovi imao inkluziju djece iz ruralnih područja općine Cazin jer ta djeca nemaju uslove za bavljenje dvoranskim sportom. Akademija nažalost više ne radi jer su ostali bez podrške i taj projekat nije na kraju prepoznat kao važan. 

Vjerovatno jer sport nije nikom zanimljiv?

Da, jer sport je nešto što je iznad svih podjela, iznad svih devijantnih ponašanja kojima smo mi kao društvo u zadnje vrijeme jako skloni. Sport bi povezivao a nekima to sigurno nije u interesu i novac se koristi za neke druge stvari koje ne idu u prave svrhe. 

To je jedan od razloga i zbog kojeg je došlo do ostavke na poziciji generalnog sekretara?

Da. Što se tiče Rukometnog saveza BiH meni je jako teško što ja sad moram to reći ali kada ste unutra i kada znate sve informacije onda sebe uvodite u razmišljanje da zaista nema perspektive takav način poimanja sporta i uređenja tog sporta u državi. Tu su potrebne sistemske promjene koje ne može provesti jedan čovjek, eventualno dva ili tri. Tu mora biti inicijativa i od klubova i od svih rukometnih radnika a koji baš i nisu uključeni u proces. 

To je otprilike razlog zbog kojeg nam je sport na tako niskim granama.

Da, ja mislim da jeste zato što se dosta politika uvukla u sport i podijelila nam sport na, ja uvijek kažem bolesne podjele. Nacionalne podjele nikako ne mogu biti u sportu, zato što sportaš može biti dobar ili loš. Pogledajte reprezentacije Francuske. Oni su svi Francuzi a porijeklo im je iz raznih država i to je njihovo bogatstvo. Zato su oni tu gdje jesu. Mi brojimo krvna zrnca, mora biti jednak broj Bošnjaka, jednak broj Hrvata, jednak broj Srba a kvalitet nije tu bitan.

Muzej ratnog djetinjstva, to je jedna od pozitivnijih priča u BiH.

Tačno. Zato što je njegova misija i vizija nešto što djeluje preventivno kada su u pitanju konflikti i djeluje nekako upozoravajuće na svijest čovjeka šta jedan rat može prouzročiti za dijete koje je uvijek najveća žrtva jednog rata, bilo da izgubi nekog, bilo da se odseli, da bude izbjeglica i da napusti dom, da doživi neki gubitak ili jednostavno da živi u strahu određeni period. Na kraju se sve to reflektira na njegov život. 

Kada je počeo muzej sa radom ja sam se prijavila, zajedno sa još nekoliko stotina ljudi, za istraživača. Kada sam ušla u taj uži krug stvarno mi je to imponovalo i bila sam sretna zbog toga. Onda sam radila dosta na ovom kraju i ponosna sam na ono što sam uradila tu, na sve što sam prikupila i svjedočenja i predmete. A kad je u pitanju rat u Cazinu tek sam se kroz Muzej ratnog djetinjstva upoznala sa određenim osobama koje su imale strašne traume iz rata, za koje uopšte nismo znali. Osoba koja je išla sa mnom u srednju školu ne znam da je imala strašnu tragediju, da su joj pred očima poginule 2 prijateljice, na povratku iz škole. I da ona živi s tim i da se nikad od tad nije nasmijala i tek se dolaskom Muzeja ratnog djetinjstva čula njena priča. 

Tako da Muzej ima stvarno jednu univerzalnu vrijednost i sad puno radi sa djecom koja su iz ratom pogođenih područja trenutno.

Jedan od ciljeva Muzeja je da ne traumatizira, nego da kroz priču otvori poglede i da potakne na razmišljanje. Na primjer kad vidite jednu igračku koja ima svoju priču vi se stavite možda u kožu tog djeteta, osobe koja je tad bila dijete pa onda možete to i da doživite jače.

Zamolila sam Lejlu da mi kaže nešto više o svom doktorskom radu čija je tema “Identiteti muslimana Cazinske krajine”.

To bi se mogao shvatiti kao jedan od pionirskih radova na tu temu zato što problematizira identitete muslimana Cazinske krajine. Cazinsku krajinu podrazumijevamo kao Cazin, Bužim i dio Velike Kladuše. To je ta neka “ljuta krajina” koja se zove, to preko Une. Moje hipoteze se odnose na to da mi ovdje imamo višestruke identitete, da se izjašnjavamo i kao krajišnici gdje njegujemo jak regionalni identitet, da smo skloni tome da imamo i bošnjački identitet, kao nacionalni, i da smo skloni da imamo i taj vjerski naglašen. To je moja tema koja je jako kompleksna i zahtjevna ali je meni užitak to da radim jer bih voljela da sutra rad bude referentan. 

Znam da jako malo Bosanaca i Hercegovaca putuje po BiH a posebno u ove malo udaljenije krajeve. Je li se osjećate vi nekad odvojeni ili ignorisani od ostatka države?

Pa znate šta, kroz cijelu historiju ovaj kraj je nekako bio prepušten sam sebi, tako da mi nismo od onih koji bi patili za nečijom pažnjom. Mi smo nekako previše ponosni da bi mi to pokazali. Volimo kad nam svako dođe, po gostoprimljivosti nas uvijek pamte i uvijek prepričavaju to kako su u Cazinu uvijek ljudi gostoprimljivi, kako vole da ljudi dođu sa strane i mi to stvarno volimo. Ali mi ne radimo ništa posebno da mi promovišemo neke svoje kulturne vrijednosti ili turističke. Mi to podrazumijevamo da bi neko trebao doći, tako smo samouvjereni, zbog Ostrožca i svega, da će neko sam doći. I puno smo okrenuti ka zapadu. Nama je Zagreb jako blizu i Evropska Unija nam je tu na 20-ak km tako da su ljudi puno okrenuti tome gore. 

Kada se kaže “ostatak države” uvijek se tu prvenstveno pomisli na Sarajevo i onda se često u razgovoru čuje nekakva rezigniranost odnosnom Sarajeva prema Cazinu, mada bih ja uvijek rekla da smo mi krivi za to jer smo mi birali političare koji se nisu adekvatno borili za naš komad kolača koji nam pripada. 

Što se tiče ostatka BiH ono što mogu reći je da Krajišnici, Cazinjani posebno, osjećaju jaku vezu sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. To su pokazale na primjer zadnje poplave kad su bile 2014. godine kad su se Cazinjani zaista spontano okupili prvi dan, kada je bilo ugroženo Željezno polje i ostalo. Odavde su išli šleperi hrane i mjesec dana nakon toga znam da smo skupljali vakcine i antitetanuse i da smo to slali u Maglaj, u Doboj. Mi nemamo granicu što se tiče toga. Mi ne pravimo razliku da li je to RS ili FBiH – ako je nešto ugroženo odavdje uvijek ide velika pomoć.

Pogledajte na primjer i kad su u pitanju događaji iz prošlog rata, kad je u pitanju Srebrenica – ovaj grad je pokrenuo taj biciklistički maraton koji već živi godinama i koji sad ima nekoliko stotina učesnika, krenuo je sa njih osam. Ljudi to osjećaju kao svoje, kao stradanje svog naroda i odavdje idu i odaju poštu. Čak idu i pješke i trče. 

Ja nekada imam osjećaj da mi glumimo tu gordost ali opet volimo da nas neko malo zagrli.

Sa Lejlom sam razgovarala i o aktuelnoj temi odlazaka iz Bosne i Hercegovine. 

Mislim da to više nije stvar toliko novca, koliko atmosfere u cijelom društvu. Odavdje su ljudi, iz ovog kraja, počeli ići 60-tih godina kad je Jugoslavija sklopila te ugovore sa određenim zemljama za radnike na privremenom radu. Tad su odlazili odavdje muškarci. Žene nisu išle. Tako su i oba moja djeda bila u inostranstvu. Jedan je čak dočekao penziju gore, drugi se vratio. Jako puno muškaraca je bilo gore. Žene su održale te krajiške porodice jer su one odgajale tu djecu dok su oni gore radili jako teške poslove, živjeli u kolektivnom stanovanju. Onda su 80-tih sklopili sporazum o spajanju porodica, tad je prvi val otišao. Znači pred rat su se spojile određene porodice koje su bile i jedni su došli u penziju.

Onda se dešava opet jedno iseljavanje koje Krajinu pogađa za vrijeme rata. Ne samo da su to bile izbjeglice nego za vrijeme muslimanskog sukoba koji se desio u Krajini jako veliki broj stanovnika Velike Kladuše i Cazina je otišao u Ameriku. Onda poslije rata nije bilo toliko odlazaka, ali u zadnjih par godina jako puno ljudi odlazi.

Odlaze sa dobro plaćenih poslova, odlaze jer je depresivno stanje u društvu. Samo se priča o negativnostima, ljudi se susreću sa raznim problemima – od zdravstvene zaštite, dječjeg doplatka, stanja u obrazovanju koje uopšte nije dobro jer se najmanje izdvaja u obrazovanje. I onda oni kalkulišu da je bolje da njegovo dijete odrasta u nekom uređenijem sistemu tako da odlaze sad cijele porodice.

Ja se isto nekad uhvatim u razmišljanju da li će neko ostati. Ostaće naravno, ne mogu svi otići. Samo što je najgore što nam odlazi najpotentniji dio društva – odlaze mladi i odlaze obrazovani. 

Da li ima rješenja? Nema politike uopšte, nema strategije ni vizije. Kod nas se političari ne bave time. Što se tiče našeg kraja mogli smo napraviti dobru priču što se tiče turizma. Ali mi sve dijelimo politički i to je strašno. 

Još uvijek si ovdje?

Jesam. Plan mi je da završim doktorat. Možda ću početi razmišljati u tom smjeru ako ne budem mogla realizirati ono što sam zacrtala poslije doktorata, a to je da se počnem intenzivno baviti istraživanjem ovog kraja. Ali je problem što mi još nemamo instituciju na nivou kantona koja bi se bavila tim. Apsurd je na primjer da Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa uopšte nema u sistematizaciji određena zanimanja koja bi trebala da se bave time. Ako se tu popravi klima ja bih voljela ipak da se posvetim istraživanjima ovog kraja jer je to za kulturnu antropologiju i etnologiju zlatni rudnik. 

 — —