Arslan Arnautović: “Promijenio bih obrazovni sistem jer u obrazovanju je ključ”

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Arslanom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Arslan Arnautović je četvrti razred srednje ekonomske škole u Cazinu. Aktivan je u nevladinom sektoru, posebno u ASuBiH. Nakon srednje škole planira upisati Ekonomski fakultet u Sarajevu i to smjer marketing. On je pripadnik one generacije mladih koja ne sjedi čekajući neko bolje vrijeme, nego aktivno radi na njegovom stvaranju i najveća želja mu je da se stvore uslovi za bolji život u ovoj zemlji, te samim tim i mogućnost za ostajanje njegove generacije na ovim prostorima.

Pričali smo o raznim stvarima, a razgovor je počeo temom o aktivizmu mladih. Zanimalo me otkud on u tome i šta ga je privuklo u ASuBiH.

Arslan Arnautović:

Meni se kod toga svega najviše svidjelo što su mladi, pogotovo ovdje u Cazinu, taj lokalni tim Cazin je u to doba bio skoro pa najjači tim od svih timova u toj organizaciji. Ja sam njima lajkao stranicu i ako sam mogao prosuditi po tim slikama i aktivnostima koje su stalno objavljivali, mene je to jednostavno privuklo. Razmišljao sam – čak i ne uspjeli promijeniti nešto, makar ću se dobro zabaviti. Super je prilika bila i ja sam je maksimalno iskoristio. 

Šta ste imali od aktivnosti koje bi izdvojio?

“Krajiško ljeto” je zasigurno najpoznatiji projekat našeg tima. To je projekat mobilnosti mladih. Povezujemo 40-50 mladih iz čitave BiH i evo već 4 godine se radi “Krajiško ljeto”. Iz godine u godinu se to diže na sve veći nivo i ja se nadam da će iduće godine biti i njih 60. 

A što se tiče samog rada mi smo imali u gradu par nekih aktivnosti. Na primjer – eno vidite onaj tamo park – radili smo preuređivanje tog parka. Dva puta smo radili akciju rekonstrukcije. Na primjer prvi put smo postavili klupe koje do tad nisu bile, a drugi put smo zajedno sa još par volontera koji su bili okupljeni oko druge organizacije postavljali liskovački kamen, da se to malo uredi. 

Generalno gledano, nešto na šta sam ja najponosniji što se tiče projekata našeg tima jeste inicijativa da se subvencioniraju autobusne karte socijalno ugroženim učenicima, iz takvih porodica. Do tad to nije bilo a sada grad plaća, ovisno o tom nekom kvocijentu ugroženosti, subvencije za karte. 

Koliko je teško privući cazinsku omladinu da se društveno aktivira?

Jako teško. Omladina je generalno pasivna, o čemu god da se radi. I onda kad hoćete da ih privučete morate na neki drug način da to radite. Na primjer “Hej, noćas pravimo neki dobar party, hoćeš doći? Biće svega, biće zezancije dobre”. I oni dođu na to i preko toga se nekako najviše i uključe. Koliko god bili aktivni to sve treba okrenuti na zabavu da bi došli.

“Krajiško ljeto” – dolaze mladi iz cijele BiH ovdje u Cazin? Kakvi su njihovi utisci?

Svakako je da je Krajina sama po sebi dosta odsječena od ostatka BiH, kako u nekom ekonomskom tako i u infrastrukturnom smislu dosta smo odvojeni. Dojmovi tih mladih koji su dolazili ovdje – većini njih je to bio prvi put da dolaze u ovaj kraj. Čak i nekim članovima upravnog odbora ASuBiH je bio prvi put da dolaze u naš kraj. I onda kad su došli, iznenadili su se koliko smo, nije da se hvalim, ali koliko smo modernizirani. Postoji jako puno predrasuda prema ljudima u Krajini i sve te predrasude se razbiju kada dođu ljudi iz drugih sredina i vide da to u stvari nije tako. 

Tema odlaska mladih – kako ti gledaš na to, razmišljaš li o tome?

Što se tiče odlaska mladih, mislim da se mi generalno, kao mlada populacija, olako predajemo. Nama je postalo kao životni moto da završimo srednju školu i da dignemo te papire i da idemo van. Ne treba se tako lako predavati. Koliko god ovo izgledalo možda beznadežno i bez ikakve perspektive, uvijek ima taj neki tračak nade koji se može iskoristiti. Jer dok god ne probaš nećeš znati možeš li. A ako probaš i ne uspiješ, ako ne dobiješ to što si htio, najveći neuspjeh ti je to što ostaješ na istom. I to faktički i nije neki neuspjeh – ti si pokušao i zbog toga se razlikuješ od drugih. 

Ja ne planiram ići iz BiH. Pokušaću ovdje, pa šta mi Bog dadne. 

Šta bi volio uraditi da možeš, da imaš neke veće moći? Šta bi volio promijeniti da na primjer imaš čarobni štapić?

Promijenio bih obrazovni sistem. Promijenio bih obrazovni sistem jer u obrazovanju je ključ. Kada su japanski gradovi Hirošima i Nagasaki bili uništeni atomskim bombama, kada su Japanci dobijali pomoć od međunarodne zajednice, oni su najviše ulagali u obrazovanje i to obrazovanje mladih. Jer su znali da će im to donijeti u narednih 50 godina neki ekonomski porast i tehnološki. Eno Japan je danas jedna od najrazvijenijih i najnaprednijih zemalja svijeta, a tad su imali takvu katastrofu.

Dosta se toga treba izmijeniti u obrazovanju, a ako počnemo od obrazovanja onda ćemo i dalje nastaviti.

Znam da ASuBiH nudi puno neformalnog obrazovanja svojim članovima.

ASuBiH je bar meni podigao snalažljivost na neki veći nivo. Ja imam neku teoriju da ASuBiH nas zapravo kroz to neformalno obrazovanje uči kako ćemo mi mijenjati formalno obrazovanje. I to zasad uspijeva. Ja najviše ne volim one ljude koji su konstantni kritičari. Dakle šta god uradili, šta god pokušali, trudili se, oni će uvijek naći neku zamjerku i reći da to ne valja, da to niste trebali.

Mislim iskreno da je ASuBiH imao par korisnih inicijativa kao što su zaustavljanje izgradnje 2 škole pod jednim krovom u Jajcu, zatim inicijativa da se može sa ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta. Sad se borimo za praktičnu nastavu, dole u Hercegovini su krenuli projekat omladinske zone – mladi prave omladinske zone, uređuju parkove gdje bi se oni mogli družiti i to će se ubrzo širiti na ostatak BiH i na druga neka mjesta gdje rade lokalni timovi ASuBiH-a. Smatram da svakim danom sve više i više rastemo i da ćemo jednog dana mi moći mijenjati krupnim koracima, a za sad neka ide ovako kako jeste.

Šta je za tebe uspjeh?

Uspjeh gledam kroz neki vid da ostavim nekom nešto iza sebe. Ja bih se smatrao neuspješnim da sam prohujao kroz ovu srednju školu i da nisam apsolutno ništa radio i da sam samo gledao kako da završim to i da idem dalje. Ali kada vi ostavite nešto u svom gradu, nešto što ste promijenili, na primjer taj park, kad ostavite neki projekat iza sebe, neku inicijativu koja se pretvorila u stvarnost, onda možete reći za sebe da ste uspješni. I iskreno smatram da šta god korisno vi mislili da jeste, neće to biti uspjeh ako to ne ostavite nekom drugom, nekom mlađem, da se on ne mora boriti za isto to već da dobije na gotovo i da se on može boriti za neke druge stvari. 

Plan za budućnost je završiti ovdje srednju školu i onda ekonomija – marketing u Sarajevu? Dugoročno šta planiraš – Cazin ponovo ili…?

Ovisi gdje me put nanese. Što se tiče samog odlaska iz BiH – nisam planirao otići. Dokle god ima neka šansa ja ću ostati u ovoj zemlji. Pokušaću i potrudiću se jer je ipak ovo moja domovina i ne bi mi bilo svejedno da odem jednog dana tek tako i to sve napustim. Možda ne bih imao srca čak. Pokušaću ovdje dok god ima neka mala šansa i mali tračak nade da nešto promijenim i da se izborim za svoju priliku u ovoj zemlji. A sad Sarajevo, Cazin, nije bitno. Bitno je samo da sam u BiH. 

Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)

 — — 

X