Autorica: Hana Kazazović
Ko se hvali – taj se kvari.
Na toj rečenici sam odrasla (smo odrastali). U moje vrijeme (ah, kako to davno zvuči) se veličala skromnost. A kad je riječ o hvaljenju, najveći grijeh je bio sam sebe hvaliti. Ako se već mora, onda neka drugi to urade za tebe. Neka oni kažu da si nešto uradila dobro, nemoj ti.
Poslije sam skontala da je to osnova odnosa s javnošću, ali to nije tema ove emisije :)
Htjela sam reći da ne znam je li ova lekcija o hvaljenju naučena u djetinjstvu razlog zbog kojeg fizički reagujem kad se nađem u prilici da slušam nekog ko svaku rečenicu počinje prvim licem jednine.
“Ja sam uradila ovo, ja sam uradila to i to, ja sam uspjela da…”, drobi bez pauze. Čak se ne zaustavlja ni da udahne.
Garant je išla na onaj kurs ronjenja, pa umjesto da roni ovako može da vazi bez prestanka, mislim u sebi.
A sve me neki srklet uhvatio, tijesno mi u svojoj koži, gledam kako da se izvučem i pobjegnem što dalje. Znam da će mi trebati kontraterapija da mozak resetujem nakon svega. Obično je to potpuna tišina ili eventualno neka muzika uz koju mogu da se derem dok mi glas ne pukne. Od muke i svega što sam čula.
Htjedoh reći (a evo i rekoh) – Nemojte se hvaliti. Neka to drugi rade za vas. Ljepše je, efektnije i iskrenije.
— 
— 
