Ne znamo kako je biti u njihovoj koži. Ali jedna priča i slika mogu reći puno toga.

Koliko nam treba da nešto ili nekog upoznamo?

Na primjer grad ili mjesto. Ja računam da sam upoznala grad onda kad počnem prepoznavati njegove ulice na slučajnim fotografijama. Ili onda kad stvorim svoje vlastite uspomene u njemu pa mogu reći “E, u ovoj ulici sam jela sladoled, a pored tu desno sam stajala i posmatrala prolaznike”.

Koliko nam treba da upoznamo čovjeka? Da li je dovoljna samo kafa s nekim ili kratki razgovor? I šta u stvari znači upoznati? Da li iko od nas za nekog može reći da ga – poznaje?

A recimo, upravo od tog poznavanja zavisi nivo saosjećanja kojeg osjetimo. Uvijek nas više potresu na primjer nesreće koje se dese u gradovima u kojima smo bili. I uvijek smo više potreseni kad na primjer umre neko koga smo znali, makar i površno.

To je vjerovatno i normalno i sigurna sam da čak negdje postoji naziv za tu povećanu empatiju za ono što nam je poznato.

Jer, poznato je na korak od bliskog. A kad nam je nešto blisko onda za to imamo više razumijevanja i saosjećanja.

O ovome sam razmišljala dok sam čitala priče ljudi čiji predmeti su dio juče otvorene izložbe Sarajevskog otvorenog centra “(iz) van ormara” napravljene s ciljem obilježavanja “Coming out dana”.

Svaki predmet je povezan s konkretnom pričom o otkrivanju rodnog identiteta ili seksualne orijentacije neke od osoba koje su te priče i predmete podijelili s javnošću.

Zanimljivo ih je čitati. Neke su sretne i odišu rasterećenjem, a u nekima je tuga opipljiva, a gorčina nastala zbog nerazumijevanja prosto obuzme i vas.

Izložba se sastoji od 23 predmeta i 23 priče i ja sam imala priliku sve pročitati. Moram priznati da sam očekivala puno više negativnih reakcija, pa me obradovalo što sam pogriješila. Mali je to uzorak za bilo kakve generalne zaključke, osim možda onog da u velikom broju slučajeva, čak i kod prve negativne reakcije, na kraju pobijedi ljubav i slijedi prihvaćanje.

Izdvojila bih kao meni najupečatljiviju priču momka koji je, nakon “autovanja” zamolio majku da mu napiše kratku ličnu poruku o tome šta bi ona željela da mu poruči. I napisala je samo “Budi sretan” uz jedno nacrtano srce. On je to onda, identično, istetovirao na prsima pored srca.

Znam da živim(o) u društvu u kojem je velika netrpeljivost prema ljudima drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ne znam šta je u korijenu te netrpeljivosti, ali mi se čini da je nepoznavanje možda veliki dio toga.

Ljudi o onom što ne poznaju u glavi kreiraju svoje slike i zato bih voljela da ovu izložbu pogledaju oni koji ne znaju ništa o LGBTI ljudima i njihovim problemima. Tih nekoliko rečenica vam uspijevaju oslikati samo jedan teški i važni korak u njihovom životu – otkrivanje samo jednoj osobi, onoj prvoj. Međutim, njihov život se sastoji od puno takvih otkrivanja, suočavanja, prihvatanja ili neprihvatanja.

Ja ne mogu ni zamisliti koliko je to straha, tuge, strepnje svaki put. Na osnovu ovih priča sam samo uspjela naslutiti i iskrena da budem – divim se svakom od njih.

U nastavku pogledajte 3 “priče” iz izložbe “(iz) van ormara”, a u cjelini je možete do 17.10. pogledati u Sarajevu u Muzeju književnosti. Biće i online na društvenim mrežama, prvenstveno na Facebook stranici SOC. Preporučujem da je posjetite i pogledate, jer ona zaista pomaže da na neki način upoznate ove osobe. I da vam budu poznate, bar onoliko koliko je potrebno da ih stavite u krug ljudi za koje imate više razumijevanja i saosjećanja.