Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 48. koju imate priliku čuti je Nermina Vehabović Rudež iz Visokog.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Nermina Vehabović Rudež radi u centru za mentalno zdravlje u Visokom kao psiholog. Magistar je psiholoških nauka i licencirani psihoterapeut. Uglavnom se bavi mentalnim zdravljem, to joj je i lični i profesionalni odabir.

Pažnju mi je privukla inspiracijskim karticama koje je osmislila i napravila. Pročitala sam negdje vijest o tome, pa me zainteresovalo o čemu se tu u stvari radi.

Nermina Vehabović Rudež:

U suštini ja pripadam terapijskom pravcu koji se bazira na kvaliteti međuljudskih odnosa gdje je suština zapravo u promjeni uvjerenja sa kojima mi živimo. To je negdje meni kliknulo jer ja razmišljam na način da je kod mladih ljudi ponekad samo problem u tome u šta oni vjeruju. Šta je to što su dobili tokom socijalizacije, tokom odrastanja i odgojem kao vrjednosni sistem.

Na primjer ako sam ja neugodan prema tebi i ti ćeš biti neugodan prema meni.

Ili – ja imam pravo da utičem na tebe i ja te mogu promijeniti.

To su uvjerenja s kojima mi živimo.

Ili – ako ja primijenim određenu kaznu ti ćeš se promijeniti.

Ono u šta ja vjerujem je suprotno tome. Prisila ne donosi boljitak nikome. Ono kako se ja ponašam je moja odluka bez obzira kako se ti ponašaš, znači ja odlučujem kako ću se ponašati.

I pošto je ponekad mladim ljudima mrsko da čitaju, teško im je dugo razgovarati tako napravila sam to. Motivacijske kartice nisu novina, ali sam ja ovo organizovala tako da su rečenice napisane na način kao da mladi čovjek sam sa sobom razgovara, pa da mu to može biti inspiracija da počne drugačije da razmišlja. To je bio početak, iz toga je krenulo.

Slike – razmišljala sam šta bi moglo biti u pozadini kao nešto što bi bio ukras iza tih kratkih rečenica. Opet razmišljajući šta to odgovara njima a šta ne. Kćerka studira grafički dizajn i onda smo uzeli njene fotografije iz svakodnevnog života koje je ona snimala svuda negdje i njih smo stavili u pozadinu.

I onda se malo priča oko inspiracijskih kartica proširila malo. Proširila se tako što sam predstavila to profesorima i nastavnicima na promociji. Pa je profesorica bosanskog jezika to iskoristila na času analize «Derviša i smrti» jer je shvatila da zapravo dosta tih rečenica koje sam ja pisala imaju negdje u Dervišu i smrti. Onda smo poslije mi odrasli o tome razgovarali. Onda su povezivali, recimo mladi izvuku karticu i traže gdje je to, kakve to veze ima sa Ahmedovim likom, da li je Selimović to tamo negdje naveo. To je dosta bilo interesantno i djeci.

To je jedan vid gdje sam ja otkrila da je to primjena u nastavnom procesu. Učiteljice to rade sa djecom iako sam ja rekla da je to za mlade. Te fotografije su interesantne. One mogu biti projektivna tehnika jer ti zapravo kad uzmeš tu fotografiju možeš pričati gdje bi želio biti, šta bi htio raditi, na šta te asocira. Interesantno je da su se najviše za to zakačili odrasli ljudi.

Ja se bavim realitetnom terapijom. Znači inspiracija je nešto što čovjek mora da ima, ta neka ideja. Ti od toga stvaraš nešto. Ali bez akcije, ako to ne probaš, od toga nema ništa. E to fali mladim ljudima. Fali i mnogim odraslim.

Druga stvar koju sam vas htjela pitati pošto sam vidjela da održavate – pričaonice? Kako je uopšte došlo do te ideje i koliko ima odziva?

Zapravo mi smo nekad imali večeri psihologije u Sarajevu u galeriji Borisa Smoje. Ja sam išla i gostovala. Meni se ta forma neobaveznosti jako dopada. Kad to nije uštogljeno,  kad ne moraju ljudi da sjede i nešto se prave pametni, kad mogu biti spontani. Ja sam dosta dobra u tom grupnom radu sa ljudima i dosta sam to radila. I ta neobavezna atmosfera u kojoj ti napraviš da je to u jednoj kafani gdje ako dođem ne znači da sam obilježen. To je u maloj sredini dosta važno. A mogu da protkam teme koje su interesantne.

Možda kad bih to organizovala ovdje (u Centru za mentalno zdravlje, op.a.) ne bi došli. U mene piše sad tamo kad bi otišli na zidu «Grupa za rast i samorazvoj srijedom». Niko se nikad nije prijavio. Ja kad bih to ovdje napisala da je to neka neobavezna grupa ali da ćemo raditi na tome, ljudi bi došli. Jer me neće vidjeti. Juče sam imala jednu ženu, kaže «Bogati da me ne vide i da mi nigdje ne bude zavedeno». Ta stigmatizacija, posebno u maloj sredini je velika.

Ljudi dolaze, teme su “Je li depresivnost izbor ili bolest”, to je dosta interesantno. “O nasilju”, ja volim o nasilju da pričam i zaštiti od nasilja, zatim “Komunikacijske vještine”. Bilo je jedno 6-7 pričaonica, obično jednom mjesečno bude, osim ako imam obaveza. I to bude puno žena, mladih, imaju i ljudi koji su konstantno tu.

Ispočetka se nisu uključivali u razgovor. Onda polako, uvijek bude neko ko hoće da ispriča svoje iskustvo. I to je dosta značajno jer ja vjerujem da ta životna iskustva daju onom drugom mogućnost da vidi da je taj neko ko se suočio sa poteškoćom preživio. Znači nisu strašne stvari koje nam se dese. Bila je jedna moja klijentica koja boluje od melanoma i ona kaže «Ja sam danas došla na Pričaonicu. Ja inače imam temperature i sad najvjerovatnije imam, ali sam rekla – ovo je život, ja se sad tako nosim sa svojom poteškoćom».

Nermina je prošle godine odlučila da se aktivira u politici. Na lokalnim izborima je ušla u Općinsko vijeće u Visokom. Pitala sam je šta je navelo na taj korak i kakvi su joj utisci.

Zapravo to sve što je akcija, ako ti samo pričaš a ništa ne poduzimaš, od toga nema ništa. Ta pasivnost, ja mogu da se ljutim, ja se i dan danas ljutim ali nemam nikakve koristi od toga. Mogu govoriti «Vidi ovog šta radi», ali ja ništa ne poduzimam. Ja sam, ne mogu reći apolitična, ja čak nisam glasala uopšte. Ja sam na taj način stvarala otpor – neću ja to, ja tu ne pripadam, fuj i tako.

I onda sam shvatila da ja zapravo govorim ljudima «Pokrenite se» ili «To je dobro», a ja ništa, to tako govorim i… I onda sam rekla – idem ja to probati.

Moja začuđenost i dan danas postoji. Godinu dana već sjedim u vijeću, ali moja začuđnost i dan danas postoji. I sve što sam mislila da je ponašanje ljudsko, ja sam sad otkrila još jednu dimenziju. Otkrila sam tu interesnu dimenziju. To što bih ja zvala licemjerstvom, ja vidim da je to normalan način ponašanja u politici. Znači ako ja i ti sad sjedimo i pričamo, mi se smijemo, ali mi kad dođemo u klupe, ako ja tebe nisam dovoljno motivisala, ti ćeš glasati protiv moje ideje.

Bez obzira na to kakva je ideja u pitanju?

Ideja nema nikakve veze sa onim da li je ona dobra ili loša, ima veze samo sa tim kojoj partiji pripadaš. Ja se sa tim ne mogu nositi, to je meni dosta teško.

A u profesionalnom smislu imam sad povratnu informaciju takvu da… Ako pratiš Facebook, onda gledam te lajkove na neke moje objave koje su profesionalne totalno, na primjer moja promocija kartica. Za promociju kartica meni žena kaže «Izvini, nisam ti mogla doći, znaš da se gleda sve gdje je ko bio».

I ja onda shvatim, a to su me upozorili, da će jedan dio profesionalnog života da malo padne zato što se ljudi distanciraju. To mi je isto nova sad dimenzija.

Ja vjerujem samo da je stvar ljudi koji ulaze u politiku, da dosta ljudi koji su kvalitetni zaista ako malo uđu pa skuže kako stvari stoje, da nekako imaju potrebu da izađu iz toga jer te počne koštati.

Pitanje koje postavljam svima – kako bi se mladi mogli zadržati u BiH?

Ja sam držala jednu radionicu sa mladima koji su mi rekli da u ovoj državi treba da se prave promjene i da bi rado da ostanu. To sam rekla i na vijeću – iskustvo nas uči hoćemo li ostati ili nećemo. Znači kad ti imaš iskustvo sa nekim da si primljen na razgovor pa ti je neko rekao «Aha, ne mora biti sve štela». Znači neki pozitivni primjeri te uče da je moguće.

Zato vjerujem da upravo te pozitivne priče mi trebamo plasirati, pozitivne u smislu da ljudi uspijevaju da stvore neku priču. Mi smo dosta na negativno fokusirani.

Odgoj nam je nejasan. Između patrijarhalnog i demokratskog mi smo se pogubili. I jednostavno imaš umaženu djecu koja s jedne strane ne žele ništa, a očekuju to od roditelja. On očekuje od nekoga da njemu stvori radno mjesto, da mu stvori iskustvo. Kaže «Ja imam 2 godine iskustva, šta će on meni pričati?».

Poštovanje, to nam je izostalo. Ja bih to učila mlade ljude.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?