Odavno sam imala potrebu da odem u Potočare, ali stvari se očito dešavaju onda kada trebaju da se dese. Tako se i ova moja posjeta desila sada, par dana prije obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici. 

Kada je Afan objavio u grupi da udruženje Azimuth 135 organizuje tradicionalnu turu i posjetu Memorijalnom centru u Potočarima, mislim da sam reagovala unutar nekoliko minuta – prijavila sam se instinktivno, bez nekog razmišljanja šta – kako – hoće li mi biti teško i sl. Samo sam osjetila da moram biti dio te ture.

Nije ovo prenošenje utisaka, jer mi fali riječi da opišem sve ono što sam osjećala tokom jučerašnjeg dana, a i danas kad u glavi slažem sve što sam vidjela. Ali moram naglasiti da zaista jeste bitno otići na ova mjesta i spojiti sve ono što ste gledali i/ili čitali o dešavanjima u Srebrenici i u istočnoj Bosni tokom rata, a posebno u julu 1995. Kako Afan kaže – ovo je drugi nivo. Prvi je čitanje i gledanje materijala dostupnih na internetu i u knjigama. Drugi nivo je posjeta Potočarima. A treći je “Marš mira”, kad u tri dana prolazite relaciju od Nezuka do Potočara, stazama kojima su se spašavali i pokušali spasiti mnogi nakon pada Srebrenice.

Ne mogu prenijeti utiske, jer nisam toliko vična riječima. Ali znam da te jeza poput plašta ogrne čim kročiš u fabriku akumulatora. Vrtim po glavi sve scene koje sam vidjela i pročitala, zamišljam hiljade ljudi na istom mjestu u neizvjesnosti i strahu, posmatram predmete koji su ostali iza njih i iako znam sve činjenice i dalje mi u glavi fali odgovor na pitanje “Zašto?”

Onda se prebacimo u dio gdje je bila komanda holandskog bataljona i tu se jeza miješa sa bijesom i ogorčenošću. Beskorisni UN, uvijek bio beskoristan. Gledam one grafite po zidovima i u čudu sam kako je onaj poznati grafit koji govori o tome kako su ti vojnici doživljavali nas mali. A istovremeno je ogroman jer je njegovo značenje nadraslo sve što možeš uopšte zamisliti. Zamišljam koliko moraš biti bezosjećajan da ignorišeš molbe ljudi koji su u očaju, i koliko smo uopšte na ovoj karti bili nebitni da par desetina hiljada ljudi nikoga posebno ne zanimaju. 

Pročitala sam hrpu knjiga i pogledala sate dokumentaraca i znam sve – i koliko smo bili i jesmo nebitni i gledam evo dvije godine kako se ista praksa odvija pred očima svih nas i sve mi je jasno.

Ali i dalje u glavi odzvanja ono pitanje “Zašto?”

Ako postoji jedna stvar od koje se posebno ježim uvijek, to je gledanje snimaka i dokaza o primarnim i sekundarnim (pa čak i tercijarnim) masovnim grobnicama. Ništa ne govori o namjeri glasnije od toga. Ništa mi nije jezivije od toga. Možda samo pomisao da su neki ljudi sjedili za volanima kamiona i autobusa i odvozili ture i ture istih u smrt, pa poslije na prekopavanje iz jedne grobnice u drugu. I poslije se vjerovatno uredno vraćali svojim porodicama živeći svoje živote. 

“Zašto?” I kako je moguće u glavi to sve posložiti i prihvatiti? Ne znam.

Ali znam da bih svakome preporučila da ode u Potočare i da pogleda sve što je tamo dostupno. I onda da ode na mezarje. Stajala sam tamo i gledala sva ona imena i razmišljala o tome koliko bi možda ovaj svijet bio bolji da su preživjeli. Jer, nisu ubijeni samo oni koji su tamo – posredno su ubijene i sve njihove porodice i nasljednici koji su ostali. Jer, hajde nosi sa sobom normalno tu tugu i bol i nastavi živjeti.

Možda na kraju i ne postoji pravi odgovor na ono “Zašto?”, ali ono što sigurno postoji jeste odgovornost da pamtimo, da svjedočimo, da govorimo. Jer ako ne budemo, neko drugi će pokušati da prepravi istinu. I to se već dešava. A to sebi ne smijemo dozvoliti.

P.S. A posebno i od srca mogu preporučiti ovu turu u organizaciji udruženja “Azimuth 135”. Prošli smo u jednom danu cijelu istočnu Bosnu, zaustavili se u nekim mjestima, a o svakom kroz koje smo prošli smo dobili puno znanja i stvari koje je zaista dobro znati i čuti. Afan ima dar za prenošenje znanja i moram priznati da uživam upoznavati ovu državu kroz njegovo vođenje, jer zna kako izabrati najvažnije, ali i najinteresantnije od svega.