Moja mama je nakon rata uvijek govorila da bi najpravednije bilo da svi oni koji su rušili i palili kuće i gradove i sve što im je došlo pod ruku budu angažovani kao besplatna radna snaga na izgradnji istih. I to bi nekako bilo pravedno, slažem se.

Zato me je ovih nekoliko rečenica u knjizi ‘Previše mi to. Osam djevojčica’ Darka Cvijetića zakovalo za stranicu i morala sam ih sebi zapisati. Jer bi ovo zaista bilo dobro – da svako na sebi nosi kosti onoga koga je ubio – onih koje je ubio. Da se odmah vidi ko kakav teret ima ili nema na sebi.

Jer, ratni zločinci hodaju među svojim žrtvama i njihovim porodicama i običnim ljudima kao da nikad nisu ništa učinili. Mene jeza hvata pri pomisli da sjedim u pozorištu na primjer pored nekoga ko je ubijao.

O tome je ova knjiga, ispisana kao priča o ratnom zločincu koji se nakon “odslužene” kazne vratio u svoj grad – grad u kojem je zločine činio. I dok on ne može sa sobom da nosi taj teret, žulja ga više od svega to što je dočekan kao heroj.

Da, oslikana realnost BiH. Ali ne samo BiH – primjenjivo je na sve ratove.

Nije ovo lako štivo za čitanje, ali je važno. Jer vas natjera da se zamislite i da sebi probate odgovoriti na neka pitanja. Poput onog – da li je neko nakon odležane kazne od 25 ili nebitno koliko godina – oslobođen krivnje? Odnosno da li je ok da živi normalno?

Ja ne znam ni sebi još uvijek odgovoriti na ovo. Gledam upravo i jednu seriju u kojoj je razrađena slična dilema i evo živo me zanima kraj da vidim kako su to oni “riješili”.

Uglavnom, htjedoh reći – čitajte Darka Cvijetića. Udara u srž svega onog što želimo sakriti od sebe. A samo to je put ka nekim boljim ljudima i vremenima.

Svatko bi trebao nositi kosti onoga koga je ubio. Do svoje smrti. To je odlična kazna.

Većina ne bi ništa nosila, ali netko bi imao vreću ko-stiju, a netko se ne bi mogao pomaknuti, od težine svoje hrpe kostiju. I svi te vide.
Jedan nosi tri vreće, jedan šatorsko krilo puno kostiju. Kad si mogao ubiti – sad nosaj, neka svi vide, i da se što prije umoriš. Da vidiš kako je tuđe kosti nositi. I tvoje ti teške, stariš, usporavaš, povijaš se, ali svejedno, njih ima da nosiš. Nijednu košćicu izgubiti ne smiješ. Sve moraš vratiti, oduzeo si djelo Bogu, sada ga imaš vratiti upravo ti.

Istinitost ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo.