Išla sam sinoć da pogledam “Paviljon”, domaći film u režiji Dine Mustafića. I ovo vam pišem kao preporuku da ga odete pogledati makar samo iz dva razloga. Jedan je taj što je sniman u Zenici, u hotelu Internacional i što bi to uskoro moglo biti jedino “sjećanje” koje će nam ostati na ovaj fantastični hotel. A drugi je jer je domaći film. Toliko se rijetko danas snimaju domaći filmovi da moram reći, ako vam je imalo stalo do bolje BiH, onda to uradite kao vid podrške domaćoj kinematografiji.
Ok, mogu dodati i treći razlog – tu je glumačka ekipa koja je okupila neka draga lica koja volimo gledati, ali i neka domaća koja bismo voljeli malo više gledati na filmskom platnu.
Što se tiče filma, ja nisam ni blizu filmske kritičarke i prosto pišem onako kako nešto doživim. A meni se film dopao – bio mi je zabavan, ali me istovremeno natjerao da razmišljam o puno stvari. I to ne samo zato što sam inače osjetljiva na stariju populaciju i što temu odnosa prema njima smatram važnom.
Voljela bih da svi oni koji pogledaju film na kraju dožive tu neku vrstu promjene / osvještenja koju je doživio lik kojeg igra Alban Ukaj. I ne, neću vam reći o čemu se radi jer prosto – idite i vidite :)
Osim toga, od sinoć razmišljam o tome koliko bi bilo dobro da danas svako od nas u sebi doživi tu potrebu za reagovanjem koju su osjetili štićenici Paviljona. Da sam otišla samo zbog rečenice koju je izgovorio Zijah Sokolović, a koju bih voljela da sam zapisala odmah jer ne mogu tačno da je citiram, vrijedilo je. A rečenica otprilike kaže da – kada ne možemo postići pravdu, onda je važno bar reagovati na nepravdu.
E to reagovanje na nepravdu je nešto što nam fali i možda, samo možda, oni koji pogledaju ovaj film, shvate da je važno.
Film je sigurno mogao više i razumijem i kritike koje sam čitala. Ali prosto, bilo mi je zabavno i razmišljam o njemu. I to je nekad sasvim dovoljno. Ono što mi je tužno je što imamo jako malo domaće produkcije i prosto znam, sigurna sam da mnogo super priča ostane neispričano samo zbog novca koji je pogrešno usmjeren. I nadam se da će se te stvari mijenjati. Jer nije normalno da određeni ministri na alkohol samo potroše novca koliko je potrebno da se snimi jedan film.
Ali opet, što ne bi kad mogu i kad ne reagujemo?
P.S. Film je nastao po pripovijetci Viktora Ivančića koja je objavljena u knjizi “Radnici i seljaci” i naravno da sad moram ganjati knjigu, pa ako ko ima da mi posudi na čitanje i pomogne da uštedim – javite se :)
