Kada sam prije nešto više od tri godine otvarala „Džunglu“ u glavi sam imala prije svega viziju o radnji koja će biti zanimljiva, zabavna i simpatična. Cilj mi je bio da to postane mjesto u koje će ljudi svraćati čak i kada im ne treba ništa osim „vraćanja osmjeha na lice“, i da to bude mjesto na koje će moći računati kad god im zatreba pomoć, ideja ili savjet o tome kako da obraduju svoje najdraže (i nekad malo manje drage) osobe.

Nakon tri godine sa zadovoljstvom mogu reći da sam taj cilj ostvarila u velikoj mjeri. U „Džungli“ se najčešće čuje smijeh (češće ispred radnje dok se čitaju natpisi na majicama), a pokloni se kupuju za najrazličitije prilike.

Najdraža stvar (i najveći uspjeh) od svega su stalni kupci – posjetioci – gosti, koji su tu već godinama. Ima tu djece koja su u radnju prvi put ušla u kolicima a sada svaki put bar utrče da obiđu krug i vide ima li šta zanimljivo. A ja uvijek posebno ističem jedno biće koje već odavno zovem „omiljenom mušterijom“.

To biće je u „Džunglu“ prvi put ušlo sa svojim tatom, kao djevojčurak plave razbacane kose. Tad je tek izašla iz osnovne škole, a ja sam je zapamtila po tome što je bila preslatka i po tome što je tatu nagovorila da joj kupi majicu na kojoj je pisalo „Slobodna sam“. Znam da sam se smijala jer je tata bio zbunjen pitajući je „kako će on sad sa njom proći kroz grad“ jer naravno – ona je odmah obukla majicu.

Vraćala se ona vrlo često u radnju, i svaki put su te posjete bile vrijedne pamćenja. Kako ne zapamtiti situaciju u kojoj ona i njene drugarice za rođendan kolegici kupe pet pari cipela u prodavnici rabljene robe, skupa sa nekom blesavom suknjom, i sve to onda upakuju u skupe kutije poput „Bate“?

Prolazile su godine i Maja (da, tako se zove) je nastavila dolaziti u „Džunglu“ kupujući kojekakve stvarčice za prijateljice. I sve to do decembra prošle godine kad je došla da traži – poklon za momka. Eeeee, da. Tu i počinje ova zanimljiva priča.

Maja je, zaljubivši se, postala nevjerovatno kreativna u osmišljavanju poklona za svog dragog. Od prve slike koju mu je poklonila nakon samo nekoliko dana zabavljanja svaki dar je bio osmišljen i napravljen sa toliko ljubavi da ja to ipak ne mogu dovoljno dobro opisati.

Maji i Ivanu je 18. juna pola godine zabavljanja. I prije par dana sam imala čast da me Maja kontaktira i zamoli za pomoć oko tog poklona. Smislila je originalnu ideju – nešto poput dnevnika polugodišnje veze, ispunjenog zajedničkim fotografijama. Poseban dio tog dnevnika su tekstovi – priča koju je osmislila i ispisala pored svega toga. Ima tu i mnogo lijepih pjesama koje ih vežu, a posebnu čar svemu daje bezbroj malih srculencadi koje je ona, čini mi se, satima lijepila.

Ja sam iskreno ostala bez teksta. Čula sam maloprije da je (srećom) i Ivan isto tako reagovao (ne znam je li Maja uspjela izmjeriti koliko dugo je bio bez teksta mada smo se dogovorile da pokuša i to izmjeriti). Ali, kad pogledate koliko truda je uloženo u pripremu tog poklona ne preostaje vam ništa drugo nego da se široko osmjehnete u čast tolike ljubavi. I naravno, da im poželite još puno, puno zajedničkih momenata koje će Maja sasvim sigurno zabilježiti.

A ja bih na kraju rekla još samo da bi svako u životu trebao imati jednu Maju ;)