Moja velika familija – lijepo je kad te neko zna od rođenja

Imam prilično veliku familiju. Kad god se sastanem sa njima dođem do tog zaključka. Možda oni i ne bi izgledali tako brojni da se svi ne drže zajedno, tačnije da nisu u dobrim odnosima. I onda kad se desi nešto, neko veselje, slavlje ili žalost – uvijek nam fali mjesta za spavanje.

To je, onako usput rečeno, familija sa mamine strane. Ona ima dva brata i dvije sestre. Dvije sestre su zbog ljubavi otišle u Vojvodinu, a dva brata i moja mama su ostali u Bosni. I svi oni imaju djecu, a tetke iz Vojvodine imaju čak i unuke. I to ni manje ni više nego od svakog djeteta izuzimajući jednog rođaka koji se ponaša kao da živi u Bosni. Kako? Pa, još nije oženjen i još nema djece. Do tog zaključka sam došla nakon što su moja mama i ujakova žena komentarisale kako izgleda jedino one neće dočekati unuke. I onda sam ja pogledom obuhvatila sve rođake i rodice, sa djecom i bez djece i shvatila da samo mi iz Bosne kasnimo sa tim dešavanjima. I neću vam reći sad ko je već odavno prvi na redu pa pušta sve preko reda.

Za vikend smo se ponovo svi okupili, tačnije skoro svi. Ispraćajući prije nekih 40 dana dedu na njegovo posljednje putovanje posmatrala sam svu tu familiju. Svi su bili tu. Svi su došli da se oproste od čovjeka koji je nekad davno počeo da stvara tako veliku porodicu. I ono zbog čega sam se u tom momentu osjetila ponosnom jeste pogled na sve te ljude, djecu i unuke koji su toliko različiti da je to skoro nemoguće opisati. I u isto vrijeme između svih postoji jedna jaka nit koja je skoro neraskidiva. To je nit zbog koje kod svake gripe zvone telefoni na sve strane, kod svake situacije u kojoj treba pomoć postoji najmanje 5 ljudi kod kojih možeš računati na nju i u isto vrijeme te neće niko puno ispitivati – šta, zašto, zbog čega.

Razmišljala sam puno o tome šta je u pitanju i došla do toliko jednostavnog zaključka da mi se na momenat učinilo da sam pogriješila. Poveznica između svih je – ljubav. Najčistija, najjednostavnija i toliko prosta da je postala rijetka. Deda i baba su na svu svoju djecu, a indirektno i na unuke, prenijeli samo ljubav. Sve su ih odgajali tako da se raduju uspjesima onog drugog i da pomažu jedni drugima. Nikad tu nije bilo zavisti, ljubomore ili bilo čega drugog.

Ne znam koliko ljudi ima tu sreću da kod tolikog broja ljudi bude dočekan raširenih ruku, da se kod svih osjeća kao u svojoj kući i da zna da u svakom momentu može računati na najmanje 20 ljudi koji će mu pomoći ako ikako mogu. Ja imam tu sreću, i iskreno – to je jedan jako lijep osjećaj.

Bude tu i prilično smiješnih situacija, možete na primjer vršiti eksperimente da vidite koliko brzo se šire vijesti unutar familije. Kad je rođak prekinuo sa djevojkom mi smo u Zenici za to saznali za nekih četiri dana. U mom slučaju je jedna tetka ostala prilično dugo neinformisana pa je čitav vikend istraživala kod koga je zapela informacija. Svadbe su do sada uglavnom ličile na scene iz filmova „Moje grčko vjenčanje“ i oni koji nisu naviknuti na takve manifestacije uglavnom u početku budu totalno zbunjeni.

I opet se moram dotaći spavanja. U toj mojoj familiji postoji izreka koja kaže „gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna“. Sreća pa je tako, inače bi do sada bilo svega. Na zadnjoj svadbi smo spavali bukvalno po podu na nekim dušecima. A sad za vikend smo bili raspoređeni tako da sam se sa mamom i tatom srela tek kad smo krenuli kući.

Ali je u svakom slučaju to ponovo bilo jedno zanimljivo i totalno opuštajuće iskustvo. Lijepo je biti okružen ljudima koji te znaju od rođenja, koji su ti davno oprostili i to što si im išarala novu fasadu na kući i počupala sav luk u bašti misleći da je trava, i koji su konačno prihvatili to da si gradsko dijete koje ne voli pernate životinje i jede samo meso koje nije žilavo.

4 comments

  1. Ti opisa Milkinu familiju a sta je sa Refikovom,nije ni on pastorce.Salim se ,ali kritika vazi,ne mozes da izostavis drugi dio familije ma koliko bila manja,mada sam  neznam nikog sem Refe.Pozdrav tebi i Damiru i hvala na lijepim tekstovima.
    Miro

  2. Draga Hana,
    ovo je jako lijep post,narocito u danasnje vrijeme kad se rijetki mogu pohvaliti ovakvim odnosima u familiji.Citajuci,naprosto sam ti pozavidjela,mora da je lijepo imati veliku familiju koja se jos podrzava i slaze.
    Moje iskustvo je nazalost,durgacije.Kao 15-godisnjakinja sam ostala bez oba roditelja,s mladjim bratom.Moji roditelji su imali bracu i sestre koji su poslije dzenaza uglavnom nestajali glavom bez obzira.Nisu zivjeli u Zenici i nije postojala mogucnost ni da nas sretnu,da se podsjete da eto postojimo.Starateljstvo nad nama do mog punoljetstva preuzela je jedna komsinica.Cesto je govorila da joj je zao sto nas Bog nije njoj dao.
    Neke clanove moje familije sam upoznala u ratu,kada sam ih primila kao izbjeglice koje su pristigle u nas grad.Zivjeli su kod mene neko vrijeme.Neki su me pronasli prije nekoliko godina,preko interneta i telefonirali smo.Jedan amidza me moli da dodjem na ljeto u Tuzlu i posjetim ga,dok nije umro.On je vec jako star i oslijepio je.Obecala sam mu da cu doci,iako se pitam cega li se to plasio i zasto nije dosao da me vidi dok sam to trebala i dok je jos mogao da me vidi.Je li morao cekati da me “osjeti”?Necu ga to pitati,nisam ni ostale pitala.Jedino sam poslije poznanstava ili telefoniranja s njima u nekim zrelim godinama bila jako zahvalna sto ti ljudi,koji pricaju samo o novcu,autima i kucama,nisu imali uticaja na odrastanje mene i mog brata.
    Kad je moja komsinica,teta Fatma bila na samrti,prevalila sam hiljadu kilometara da bih samo jedan sat sjedila pored nje u zenickoj bolnici i drzala je za ruku.Ta ruka je cesto cekala ispred mog ulaza sa “sahanom” pite,kad se vracam iz skole i onim neobaveznim:”De,pojedite to dok je vruce”!Kad nazovem cika Bozidara ili teta Milijanu koji sada zive u Niksicu,a bili su prijatelji mojih roditelja,s druge strane zice se zacuje tako radosno ono:Halo,Medena…koje mi je govorio jos samo moj tata.Bilo je jako mnogo ovakvih primjera u mom zivotu,djetinjstvu i odrastanju.Potrajalo bi da nabrojim sve sto se u djeciju pamet ureze i ostane.
    Citajuci tvoj post,meni nije prosla kroz glavu familija u smislu porodicnih veza,kao sto si to ti,Hana,tako lijepo opisala.Meni je prosla kroz glavu “moja rodbina” koja sa porodicnim stablom nema ama bas nista zajednicko,ali je ne bih ni zasto na svijetu mijenjala.”Moju familiju”,sacinjavaju divni ljudi iz Zenice koji mi svakim danom daju do znanja da su sretni sto sam se eto,bas kod njih stacionirala.
    Puno te pozdravljam i zelim ti jos puno lijepih trenutaka u zdravom familijarnom okruzenju.

  3. Draga Mediha, znam tvoju pricu i jako mi je zao sto je to sve tako ispalo :(

    I apsolutno razumijem sve sto si napisala – ljubav izmedju ljudi stvara veze, nebitno da li izmedju tih ljudi postoji krvna povezanost. Ja ovdje nisam pisala o mojoj baki Kati i didi Marijanu koji su me cuvali prvih 7 godina zivota, i koji su mi bili poput rodjenih, mozda cak i vise. Pisala sam samo zbog toga sto znam da je rijetkost imati pravu familiju koja se slaze, iz iskustva znam da su rijetke.
    I tebi lijepi pozdrav uz nadu da ce i taj avgust doci brzo pa da kafenisemo ko ljudi :))

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X