Piše: Hana Kazazović
7 dana su se borili za njegov život. I uspjeli su u tome, spasili su ga. Preslatko kuče od mjesec i po dana kojem su djeca u polni organ ugurala štapić od lizala. Bio je u velikim bolovima i nije se znalo hoće li preživjeti. Međutim, imao je sreće. Našli su ga divni ljudi i borili se za njega. Vodili ga veterinaru svaki dan, dežurali uz njega. Kada je ozdravio, odlučili su da ga zadrže jer je bio neodoljiv. Dobio je ime Boni.
Djeca? Ta divna, nevina stvorenja od kojih neki roditelji naprave monstrume. Ja nekako nisam pristalica teorije da dijete u sebi ima određeni gen koji ga dovede do toga da je u stanju šutnuti mačku, baciti kuče u rijeku ili ugurati mu štapić od lizala u polni organ. Možda nisam u pravu, ali ja za takve stvari uvijek krivim roditelje. Ili ih ne vaspitaju dobro, ili im ne poklone dovoljno ljubavi, ili im prenesu svoj način ponašanja. Šta će naučiti dijete od roditelja kojeg vidi da galami na komšiju ili šuta psa?
Bonija sam vidjela ljetos, kada sam i čula tu njegovu tužnu priču. I gledajući ga sa gospođom i njenim sinom bila sam oduševljena što je našao porodicu koja ga toliko voli. Nakon nekoliko dana sam, pričajući sa (još uvijek) virtuelnom prijateljicom Borjanom ispostavilo se da su to bili njena mama i brat te da je Boni i njen pas.
Ko nije imao kućnog ljubimca i uspio osjetiti tu povezanost i ljubav nikad neće moći shvatiti o čemu pišem. Mnogima te stvari djeluju nenormalno a mi koji znamo ustati u 5 ujutro zato što se njemu (ili njoj) ne spava ili zato što hoće da jede ili ide vani smo najčešće budale. Situacija kad vas gledaju poprijeko zato što kupujete hranu za životinju je mnogo, a nisu rijetke ni one kad ljudi imaju potrebu da vam objasne ili kažu šta bi bilo bolje za vas da radite.
– Bolje da nahraniš neko dijete nego njega!
– Toliko gladnih ljudi a ti životinjama to kupuješ!
Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje ljudi imaju potrebu da guraju nos u tuđe živote. Možda je to zato što im njihovi vlastiti životi smrde?
Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje ljudi imaju običaj da se direktno miješaju u tuđe živote. Smeta im komšijin pas – otruju ga. Ili ubiju na neki drugi način. Njima je to samo životinja. A što je komšiji to član porodice nije važno – to je do komšije. Komšija nije u pravu jer nije normalan ako voli psa. Tako većina razmišlja.
Negdje na svijetu to možda i nije tako, ali ovdje je zakon mrtvo slovo na papiru. Iako piše da je kažnjivo maltretirati životinje, a ubijanje je krivično djelo kao i kad ubiješ čovjeka. Ni gore stvari se ne kažnjavaju i ubice ljudi čak hodaju po ulicama slobodni. Da dođeš na sud i tužiš komšiju jer ti je ubio psa, samo bi sebe osudio na dane patnje i dodatnog čačkanja po otvorenim ranama.
Bonija više nema. Prije par dana je Borjana napisala na Twitteru da je nestao i da ga nema 3 dana. Nakon par dana ga je našla komšinica mrtvog. Nije umro prirodnom smrću.
Njeni mama i tata su zbog njega živjeli na vikendici u Gornjoj Zenici, da bi imao više prostora za trčanje i igru. Međutim, očito tu žive i ljudi koji ne vole životinje i koji ne razumiju ljubav čovjeka prema svom ljubimcu. Digli su ruku na njihovog člana porodice i učinili ih beskrajno nesretnim.
Bila je dilema da pokušaju dokazati ko je to uradio, ali bi to značilo da moraju uraditi autopsiju psa, te naći dokaze da bi se mogao pronaći počinioc. Ko da to uradi? Policija u kojoj velika većina ljude koji vole i imaju pse smatra nenormalnima? Da, sigurno bi predano radili na tom slučaju. I zato su odlučili da sve to puste i tuguju u osami. Da ne diraju tu živu ranu koja nikad neće zarasti toalno.
Jer, ostati bez ljubimca je uvijek preteško i dio srca uvijek ode sa njima. A kad se to desi na ovakav način, kada mu život oduzme neko ko ne zaslužuje da se zove čovjekom, onda je puno gore. Tada se osjećaš tužno i prazno jer njega nema. A uz sve to ti je muka, ljut si, povrijeđen i bespomoćan.
Boni je imao sreću da je svoj kratki život proživio okružen ogromnom količinom ljubavi. Nažalost, ona nije bila dovoljna da ga zaštiti od monstruma koji hodaju ovom planetom, posebno mojim gradom. Njegovoj porodici želim da im vrijeme pomogne u tome da bol malo otupi i da ga se u neko skorije vrijeme budu mogli sjećati sa osmjehom.
Dragi Boni, izvini što smo mi, ljudi, ovaj svijet prepunili monstrumima kakav je ovaj kojeg si nažalost sreo. I izvini što te nismo uspjeli zaštititi.
Dragi Boni, srešćemo se preko Duginog mosta…
Kada umre životinja, nekome posebno draga, odlazi na Dugin Most.
Tamo su brda i doline da se svi naši voljeni prijatelji mogu igrati i trčati zajedno.
Tamo je obilje hrane, vode i sunca, toplo im je i prijatno.
One životinje koje su bile stare i bolesne, ponovo su zdrave i živahne.
One koje su bile povrijeđene (i osakaćene) su iscijeljene (i zdrave ponovo).
Tamo su baš onakve kakvih ih se sjećamo u našim snovima
o danima i vremenima koji su prošli.
Srećne su i zadovoljne.
Ali ima jedna sitnica:
Svakoj nedostaje neko njima poseban, neko ko je morao ostati iza.
Zajedno se igraju, zajedno trče, ali dođe dan
kada jedna od njih iznenada zastane i pogleda u daljinu.
Nepomične su njene sjajne oči.
Nestrpljivo podrhtava njeno tijelo.
Iznenada, u trku, napušta ostale, leti preko zelene trave,
i njene noge nose je sve brže i brže.
To si ti bio ugledan,
i kada se ti i tvoj voljeni prijatelj konačno srećete
ne možete da se odvojite od radosti što ste ponovo zajedno,
i što se nikada više nećete rastati.
Kiša radosnih poljubaca na tvome licu,
tvoje ruke ponovo miluju poznatu glavu,
još jednom gledaš u odane oči prijatelja toliko vremena odsutnog iz tvog života,
ali nikada iz tvoga srca….i prelazite Dugin Most zajedno…
cudan je ovaj svijet postao.Slazem se sa tobom da su krivi roditelji za sve sto se ranije ili kasnije dogadja djeci.Djeca kupe sve,bili mi svjesni ili ne ,zato treba da sve sto bi moglo lose da utice na razvoj djecu,skloniti sa ociju ,sto bi rekli.evo jedan primjer;Mi planinari,ljubitelji svega sto je priroda stvorila,ipak moramo da istaknemo izuzetke,one negativne.Jedan gospodin,veoma cijenjen kao ing.i inace ugledan gradjanin,kupi sinu vazdusnu pusku.Na ocigled svih kolega planinara uzivao je kako njegov sin ubija ptice na Smetovima ,na zgrazavanje nas ostalih, posebno mene koga je otac ucio da se postuje sva bica i da svi oni imaju neku ulogu u ovom vilajetu(ostajem pri ranijem izlaganju kad su u pitanju psi lutalice,tu imam sasvim drugacije misljenje)Tu govori sve ,kako nastaju monstrumi,bez podrske i pravilnog odgoja nikad ne bi postali.Kad vidim ovdje u NL kako su kanali puni ptica roda i sve sume pune fazana i ostalih stanovnika koje niko ne dira ,cak ih hrani itd.Uvijek mi padne napamet kako bi to bilo kod nas.Djeci bi to bio pravi izazov da ih tuku svim sredstvima najcesce kamenjem,i to sve na lezerno posmatranje,ili odobravanje roditelja.ovdje se takve stvari rigorozno osudjuju ili kaznjavaju,A da se to desilo Boniju ovdje ila bi tema i u parlamentu.pozdrav
Ja tvrdim da je najviše do roditelja. A kod nas su očito zakazali u većini jer montruma ima na svakom koraku.
Juče je u Beogradu, Zemunu, na pijaci na očigled mnoštva judi NEČOVEK lopatom ubio 4(četiri!!!) štenca. Pre par godina na YouTube-u je osvanu snimak devojke iz BiH kako baca džak sa štencima (živim) u reku.
Ne želim da zvučim kao da smo mi sa brdovitog Balkana na nivou neandertalaca, ali mi se čini da ogromna većina ne razume ništa drugo osim primene sile nad slabijim. Zato mislim(a bogami i nadam se) da će ono malo ljudi što valja otići sa ovih prostora na neke druge, a opet iste livade gde su ljudi ljudi. A (za)ostale se nadam da će iščeznuti i da od njih neće ostati ni sećanje.
Čitala sam i to i muka mi je. Ja često kažem da ove prostore treba komplet zaliti katranom. Toliko smo loši.
Dirljiva prica… Posebno zato sto sam i ja imala jednog Bonija i nestao je nakon 10 predivnih godina koliko je bio dio mog zivota. Vjerujem da je i on skoncao zbog nekih bolesnih ljudi, ali nazalost nisam imala priliku ni da se oprostim s njim. Zalosno, ali zivimo medju ljudima kojima smeta pas koji samo zeli da se igra, da vam prizi ljubav i uljepsa dan…
Žao mi je zbog tvog Bonija :( I u pravu si, okruženi smo monstrumima.
Međutim, očito tu žive i ljudi koji ne vole životinje i koji ne razumiju ljubav čovjeka prema svom ljubimcu. Digli su ruku na njihovog člana porodice i učinili ih beskrajno nesretnim.
Imam gore kucu … i tri psa, dvoriste mi je okruzeno ogradom tako da ne mogu izaci van … Licno jako volim zivotinje, upravo mi je jedan od pasa u stanu, jer je dobio onaj zvani sindrom “BLUE EYE” pa ga lijecim… Zao mi je sto se to desilo, jos vise mi je zao sto se na te ljude koji gore zive stavlja takav pecat ali ocigledno osnovano. Ne znam tacno gdje je ta vikendica i u kojem dijelu G.Zenice, ali zbog povecanog broja lutalica koji ulaze ljudima u dvoriste jer nije svako ograđeno, a koji drze koke itd. i prave određenu stetu, ljudi jesu sve bjesniji i bjesniji…. i mozda je Boni slucajno naletio i neko ga usmrtio? da li je otrovan ili? Malo me to sada brine, ali komsije znaju da sam dovoljno luda, da bi bilo ko ko bi im zadao bol strasno zavrsio. :( zalosno …..
Vikendica je u Gornjoj Zenici, Tavnik, Luke. Iskreno, slabo poznajem taj dio pa nemam pojma tačno gdje je to. Kako stvari stoje, Boni nije slučajno nastradao. Zato, ako ste gore negdje, čuvajte pse :(
Blizu Tavnika… Luke su 3km nize … hmmm …. ma vjerujem vam, gore se djeca jos odgajaju po fori kako je prevelika briga o psu haram….ludnica.
Dokle god mi je ovo na kraju teksta nepotrebno patetično i ne priliči našem podneblju, sve ostalo mogu samo da potpišem. Toliko pasa doživi sličnu sudbinu, a niko ne reaguje. Sankcije za agresore i vaspitavanje dece da jednog dana ne postani takvi su jedino pravo rešenje.
Tragedija je što kod nas po zakonu postoje sankcije, ali je i policija i sudstvo na takvom nivou da je to samo mrtvo slovo na papiru. Proći će još mnogo vremena prije nego se promijeni situacija :(
Nažalost, ovakve priče su dio naše svakodnevnice, a koliko to boli, unam iz ličnog iskustva. U našoj porodici, psi i mačke su uvijek bili više od kućnog ljubimca, bili su članovi porodice. Tako je bilo i sa mačorom kog smo imali dugi niz godina. Jednom je nestao na nekoliko dana, što nije bio njegov običaj, pa smo se naravno zabrinuli. kako se ispostavilo, s razlogom. Izuzetno umiljat, pun povjerenja prema ljudima, prišao je nekom monstrumu na ulici. Udarac nogom mu je pokidao trbušnu maramicu, stomak mu se bukvalno vukao po zemlji. I takav je nakon 5 dana došao kući. Veterinar nam je samo rekao da ne bacamo novac za džabe, jer mu nema spasa.
Na svu sreću, veterinar nije bio u pravu, danimali nismo spavali, stalno je neko od nas bio uz njega, i spasili smo ga. Nekoliko mjeseci nakon toga, jedan mladić, kog nažalost poznajem, pridružio se meni i mom prijatelju dok smo šetali gradom. Vidio je mačku, koja je bila crno-bijela baš kao i moj mačor, i krenuo da je šutne. Moja reakcija je bila (opravdano) žestoka: zgrabila sam dotičnog idiota za ruku, zavrnula mu je na leđa, i objasnila mu da bi ga mogle snaći mnogo gore stvari od onog što bi on uradio toj životinji koja je je sjedila na suncu i nije ni slutila zlo.
Da, ja sam jedna od onih “budala” koje vole životinje i smatraju kućne ljubimce članovima porodice. Nije mi problem da provedem cijelu noć pazeći na bolesnog člana porodice, bez obzira na broj nogu. I reagujem kad vidim ovakve grozote.
Možda smo moja porodica i ja budale u očima većine. Možda nas neka manjina istomišljenika cijeni zbog toga.
O tome, najiskrenije, ne razmišljamo.
Ako nas briga o našim ljubimcima (i živim bićima uopšte) čini budalama, onda smo ponosni što smo budale.
Ja ne mogu shvatiti idiote koji su u stanju šutnuti mačku. Ne shvatam ni one koji to urade psu, ali mačka je mala i nikom ništa neće uraditi. To su monstrumi. I u Zenici je u zadnjih 7 dana bilo baš 2 takva slučaja. Nažalost, nisu mace preživjele :( Sreća je da ste uspjeli spasiti svog mačora.
Svaka čast za reakciju. Inače, ako je briga o ljubimcima odlika budala, slažem se – i ja sam ponosna onda što sam budala.
Boni je stvarno bio prekrasan… Zao mi je zbog svega sto mu se dogodilo. Puno je mojih manjih i vecih ulicnih prijatelja nesretno skoncalo i nekako me tjesi cinjenica na su na nekom ljepsem mjestu “Preko duginog mosta”…
Cuvjete ljudi svoje ljubimce i kao i kvartovske lutalice – monstrumi su svuda oko nas :(
Nažalost u pravu si – monstrumi su svuda oko nas i što je najgore – previše ih je :(