Autor: Hana Kazazović
Čini li se vama da vrijeme prolazi previše brzo?
Ima ona jedna tačka, ali mi nije uspjelo da tačno odredim kad je, u kojoj vrijeme počinje teći prebrzo. Znate ono, dok ste mladi pa vam sve nešto sporo i daleko, ljudi od 30 vam se čine toliko starim da sumnjate kako ćete ikad imati toliko godina i uglavnom mislite kako ćete živjeti vječno i imati vremena za sve što poželite u životu.
I onda ima taj momenat, mogla bih ga nazvati kulminacijom, ali mi se iz moje perspektive više čini kao vrh tobogana do kojeg se penjete uz milion stepenica pri tome gurajući veliku kamenčinu… Taj momenat nakon kojeg krenete nizbrdo, kao niz tobogan, jer vam se godine nakon njega tako brzo izmiču i dok se spuštate čak ne uspijevate vidjeti ni pored čega prolazite.
Kraj je, naravno, u rupi. A gdje drugo? I nema dodatne vožnje. Osim ako vjerujete u reinkarnaciju.
Ove godine punim 40 ali sam već krenula niz tobogan, mada nisam uspjela precizirati kad sam tačno bila na vrhu.
Znam, puno je ljepše i izazovnije život zamišljati kao igricu, sa svim onim prelascima na veće nivoe. Imala sam i ja takve periode, dok nisam pogledala oko sebe i vidjela kako mi sve oko mene prebrzo prolazi. Taman zinem da kažem „Aaaa, vidi ovo, hoću i ja…!“ a već sam proletjela pored toga.
Otkud mi ovakva slika života, odnosno šta me do nje dovelo?
Ja oduvijek imam neke idole i ljude koji me oduševe, koji me inspirišu i kojima se divim. Od kako sam bila mala gledala sam u takve likove, zamišljala i trudila se da naučim od njih neke stvari, da bih sebe unaprijedila i sama bila bolja.
I već neko vrijeme kad sretnem tako neku osobu koja me oduševi, toliko da krenem čitati sve što je napisala, izučavati sve što je uradila i usvajati savjete koje na primjer prenosi, govoreći sebi „E, ovo mi je super, ovo ću i ja probati napraviti – uraditi“, šta god, pogledam koliko godina ima i vidim da je 10 najmanje mlađa od mene.
Sljedeća rečenica nakon takvog saznanja mi je obično:
„A kad, Hana, jebemmu! Kad?“
Jer idem niz tobogan, shvatate? A i ovo moderno vrijeme pa svi izgledaju zrelo čak i sa 25 na primjer. Onako zrelo kako ja sama sebi nisam nikad izgledala, a možda nikad i neću.
Jer sam pored svoje zrelosti izgleda proletjela negdje na onom toboganu, ili sam je previdjela gurajući onaj kamen.
A možda sam je i vidjela ali mi se uopšte nije svidjela pa nisam smatrala bitnim da je pokupim sa sobom.
Prije par dana hodam trotoarom iza grupe tinejdžera i pošto ih je puno ni ne pokušavam da ih obiđem. Jedan od njih me ugleda i govori drugu:
– Hej, skloni se da žena prođe!
A drug se okrenu, pogleda me i sklanjajući se prokomentarisa
– A ja ti žene, gdje ovo žena…
Ja sam izabrala da to shvatim kao kompliment, u fazonu ‘mlađa sam od onog kako u stvari izgledaju žene’. Mislim, tako mi je bilo najbezbolnije da ovo propustim kroz sebe :D
Ali sam isto tako prije nekog vremena odustala od toga da osobe mlađe od sebe ispravljam kad me persiraju. Jer to kako ja vidim sebe i kako oni mene vide teško možemo pomiriti. I djecu samo stavljam u nezgodnu situaciju kad im uporno ponavljam da me ne persiraju jer se tako osjećam starije nego što jesam, a onda se sjetim sebe sa nekih 16 kad su mi ljudi sa 30 djelovali kao metuzalemi, da prostite.
I shvatim samo da je karma zapamtila sve to i da mi sad ispostavlja račun. Koji moram prihvatiti i platiti s osmjehom :D
Nemam problem sa godinama i ne mislim da one određuju bilo šta u životu – ni šta smiješ i trebaš, a ni šta možeš raditi.
Ali ću rado saslušati svaki savjet, ako ga imate, za sporiju vožnju na toboganu :))
Malo mi ovo prebrzo.
Draga Hana,
Ne znam da li je to “godina proizvodnje” ili koji vrag vec, ali citajuci tekst, pomislih “Boze, jesam li ja ovo pisala ?!” Imam i ja svoj tobogan,klizem se(valjda mi je lakse da se tako izrazim, nego da kazem spustam se).Zamislila sam da je taj moj tobogan u nekoj sumi, sa puno drveca. U tom mom “klizanju” kacim se za kojekakve grane i visim, ali i uzivam, dok ne padnem na sledecu granu… Kocim ja malo i nogama, odnosno starkama, na istim tim tabancicima :) i izgrebem se, ali opet lepo mi je!Zbunjujem i ja decu oko sebe, neki mi persiraju, drugi opet ne znaju kako da me oslove. Ultra kratka kosa, starke, stepane farke- ne odajem im bas puno ozbiljnosti :) Zbunjujem i sebe, ali shvatih i kada budem na pola tobogana ili na kraju opet cu biti ista(u smislu ponasanja i stava).Istina imacu koji rekvizit pride- zubnu protezu, stap, ali “tetka sa ladnom trajnom” sigurno nikada necu biti.
Ispade ovo ja, pa ja.Izvinjavam se ako sam preterala. Tvoj tekst me nekako bas nasao i htela sam ti poruciti- hvataj se za svoje grane i uzivaj. Imas ti jos punooo vremena, samo to nisi sebi jos osvestila ;)
Nisi pretjerala, hvala ti puno na javljanju jer mi je lakše kad znam da nisam jedina koja se tako osjeća :D
Izgleda da ja moram svoj tobogan malo preseliti u neku šumu, da se imam za šta uhvatiti :))
Gdje si tu si.Do 20 g. vrijeme sporo prolazi jer se brze zivi a poslije zivis sporije a vrijeme leti.Jednom me ujak pitao da li bi vise volio zivjeti u gradu 50 godina ili 100 negdje u planini.Ja ko iz topa ,100, jer sam planinar i uzivam u prirodi.Na to mi on odgovori:”Trebalo bi ti 500 godina da zivis u planini i ne bi dozivio kao u gradu, jer imas veci izbor da uzivas.Nezaboravi da i tobogan ima na kraju malu uzvisicu da uspori da ne bi tresnula na zemlju.Star si koliko se osjecas.Ja kad vidim svoju generaciju najradije se druzim sa omladinom, ne osjecam se da tamo pripadam i nevolim da me persiraju, uzasavam se mada mi godi ako neko stariji kaze jer mislim da me mozda vise respektuje ili cijeni.Kad sam napunio 40 odem kod hecima da se pregledam jer sam primjecivao da nisam kao , prije,.On me pregledao i pitaop za godine.Rekoh mu 40 a on ce.:Pocelo je pocelo , sve vise ces primjecivati da neke stvar izmicu, dobar si i dobro je da si dosao na’tehnicki’pregled i cini to redovno.I to je to
Stvar je u tome da samo tijelo stari a duša ne. Kad sprečavamo sebe da se ponašamo neprimjereno našim godinama to je samo da bismo udovoljili okolini. Uskoro punim 50!!! godina i znam da nekome izgledam stara kao Biblija ali ja sam u duši ista ona djevojčica kakva sam i bila. Samo me malo bole noge da bih igrala lastiša :)
Da, to je najbolje objašnjenje. Kod nas je opet to mišljenje okoline mnogima previše važno i zato valjda odskače ko god ne želi da se ukalupi.
Hvala puno na javljanju, Milena :) Drago mi je da ste baš takvi. Ako i ne može latiš, uvijek će se naći nešto što može, sigurna sam :)
Hahahhaha, nasmijale ste me i ti i Nada. Ništa nam drugo ne preostaje nego da se stvarno hvatamo za grane i kočimo prilikom spuštanja ;)
Inače, nisi sama. Meni tjedan proleti kao da ima samo 2 dana (sad je ponedjeljak i dok se okrenem evo već nedjelja), godina 2 godišnja doba (proljeće i zimu). Čini mi se tek sam nedavno postala mama, a sad već razmišljam da će i unuci brzo.
Kao metuzalemi kažeš, hahahhaa, pričao mi je zubar kako ga je 5-ogodišnji sin pitao je li bilo dinosaura na zemlji dok je on bio tako malen. Da se zamislimo, hehe.
Baš si mi dala da se zamislim, ne znam ni sama kad se prelomilo to od iščekivanja i presporog prolaženja vremena do početka lude vožnje na toboganu??? Mislim nekako kad sam diplomirala i počela raditi. Ali samo mislim :/
Sad mi je baš drago da sam ovo napisala jer sam imala osjećaj da je do mene, a sad vidim da nisam sama. I lakše mi odmah :D
Eto, vidi se da starim, htjela napisati Nena, a ne Nada :/
To nije žena, to je blek stena :D Jebajiga, ubi nas moderni život. Ne treba tražiti idole, vidiš šta naprave :)
Eto baš :D
Draga Hana,
Odličan tekst…nažalost nemam savjet za sporiju vožnju ali bih svakome poželjela ovu plemenitu želju:
“Dabogda se cijeli život penjao uz brdo i da bog da jaki da nikad na vrh ne izađeš”…iz knjige Godina Prođe, Dan Nikad, Žarko Lauševic.
Pozdrav,
Danijela
Divna želja, hvala puno :)
Drage zene,
Sigurna sam da bismo sve mi ovde napravile dooobru zabavu u nekom izlasku. Tesko da bi nam mladje generacije parirale :)
Btw Mirna, sve ok , prepoznala se ja u Nadi :)
Uzivajte i keep the smile :)) !!!
Zar iskrenost nije najdivnija stvar na svetu?
S obzirom da se sada(nakon čitanja teksta) osećam kao da se poznajemo, biću slobodan da ti prenesem(prava reč) savet koji mene vodi kroz život:”Sreća je potvrda da u životu radiš stvari kako treba.”
Zašto ovo govorim? Čini mi se kao da smo ukalupljeni nečim, ne znam šta je to, da li je to način odrastanja, vaspitanje, navike ili šta god…ali zbog tog nečeg potreban je trud da se iskreira život ”u kom vreme stoji”, da se pronađemo, a zatim i shvatimo naše mesto u ovom svetu.
Izgleda da pobednici ovog izazova ne znaju za tobogane, ili pak ne gledaju na spuštanje isto kao i mi, kao mnogi, ili nam se samo tako čini…
Rekao bih za utehu, ali izrazio bih se pogrešno, jer onom ko je u stanju da napiše ovaj tekst ne treba uteha, već ideja (živa ideja koja se pomera, diše, i ima boju i miris), da sam i sam imao sličnih problema iako sam malo mlađi.
Moj san je bio da budem beskućnik(neko vreme) i bio sam. Uspeo sam i bilo je divno, u neku ruku. :) Bio sam nepobediv, ceo svet mi je bio mali, osećao sam se kao Džim Keri u filmu Bruce Almighty, otprilike, međutim, posle nekog vremena sve se vratilo na staro.
Ono što hoću da kažem je da mislim da ta borba za ”mirom”, ne pada mi na pamet smisleniji izraz, nikada neće prestati…ali i iz toga se može izvući mnogo toga dobrog, zar ne?
”Samo promena je konstantna”…i ”Svakog trena sam neko drugi”…rekao je Buda.
Veliki pozdrav.
Stefane, hvala puno na ovom komentaru. Vrijedilo je napisati ovaj tekst zbog njega, zato što mi je dao važan odgovor na pitanje koje me mučilo. Ili ako upotrijebim moj žargon rekla bih – ponudio mi je kočnicu, baš onakvu kakva mi je trebala.
Hvala još jednom.
Veliki pozdrav
Hana, sama si odabrala tobogan kao paradigmu za život. A, tobogan po definiciji, je nešto što donosi brzinu. Ne možeš sporo niz tobogan. Dakle, da li je tobogan prava i odgovarajuća paradigma? Meni nije, naravno. Moj savjet je – ne samo za tvoju sporiju vožnju toboganom – nego i inače u živtu živi u SADA! I onda svega imaš sasvim dovoljno.
Nemaš problem sa godinama, ali imaš s vremenom. Jer, eto vrijeme brzo ide. Vrijeme svima nama ide različito, jer svi imamo drugačiju percepciju vremena. Zagazila sam u 48 godinu, i ni na kraj pameti mi nije da sam u drugoj polovini puta / života. Osvojila sam puno vrhova, a toliko ih još čeka na mene. Zašto samojedan vrh / vrhunac? U nekim životnim segmentima, tek sam na početku i super mi je :)
Samo budi u SADA! I, naprosto BUDI!
Cmokić :)
Mislim da je najvažnije na tom toboganu biti s nekim koga voliš. Ili s nekima. Onda ćeš u svakom momentu imati nekoga ko će zakočiti na raznim važnim mestima za stajanje.
Slažem se, to je definitivno najvažnije :)