Autorica: Hana Kazazović, fotografije: Peđa Kazazović, Hana Kazazović
Voziš se uz Sanu, uživaš u predjelu kojim prolaziš, pozdraviš ono mjesto u kojem se Sana ulijeva u Unu, ljepoticu od rijeke. I onda u jednom momentu put kreće u vis.
Pričali su ti da je Cazin daleko, gledala si ga i na karti i pomišljala kako bi da je BiH glava, Cazin bio njeno uho, pa ti je palo na pamet da ćeš ako ikad odeš tamo reći kako si uspjela povući BiH za desno uho. Ipak, nisi nikad uspjela u glavi stvoriti sliku ovih predjela pa ti je Cazin u stvari možda prvo mjesto u koje ideš a nemaš pojma kako izgleda i nemaš nikakvih očekivanja.
Otkud uopšte da na spisak stavim Cazin, pitali su me mnogi?
I objašnjavala sam se kako se uvijek trudim “razbacati” gradove u koje idem, da budu regionalno šaroliki. A onda se u jednom momentu sjetih kako sam nekad prošle godine gledala odakle su ljudi koji čitaju moj blog i vidjela da imam baš dosta čitalaca iz Cazina. Nije mi bilo jasno otkud jer nisam ovaj gradić spominjala nikako, ali se valjda u tom trenutku u glavi smjestila misao o tome kako im trebam uzvratiti te posjete – ako oni dolaze na moj blog, otići ću i ja u njihov grad.
Meni navikloj na Zenicu, grad kojeg skoro tačno možeš ocrtati na karti i koji djeluje kao da je smješten u tepsiji – sve ravno u sredini a okolo brda, je u Cazinu bio problem što ne mogu da ga obuhvatim pogledom ili da u nešto pokažem i kažem “E, ovo je Cazin!” Umjesto toga se ovaj gradić rasuo po brežuljcima i teško je naći tačku sa koje bi ga mogao cijelog sagledati. Ako poput mene poželiš da ga upoznaš hodajući, spremi se na puno uzbrdica i nizbrdica. Ipak vrijedi, jer ja stvarno vjerujem da bilo koje mjesto možeš najbolje upoznati hodajući.
Još ako imaš priliku da te kroz Cazin vodi Edina koju si okupirala na par sati, pa da ti detaljno pokazuje ulice i odvede te do gradske džamije na brdu, kao i da ti Lejla ispriča puno detalja o kući Nurije Pozderca i o “ljutoj Krajini”, onda si spremna da za kratko vrijeme dobiješ dovoljno informacija i priliku da se sa Cazinom upoznaš kako treba, za prvi put.
Inače, ta kuća Nurije Pozderca je prvo što sam primijetila kad sam došla u centar grada. Predivna je to i velika, stara kuća koja me odmah podsjetila na Eminagića konak u Tešnju. Nažalost ona nije otvorena za javnost i nije u dobrom stanju, mada je proglašena Nacionalnim spomenikom BiH.
Iako unutra nema puno stvari iz perioda kad su Nurija i njegova supruga Devleta živjeli tu, još uvijek nije kasno da se sredi i od nje napravi turistički biser koji će ljudi rado posjećivati. Posebno kad se uzme u obzir istorija i značaj Nurije Pozderca o kojem vam neću ja pričati nego vam preporučujem da pročitate malo više o njemu na primjer ovdje .
U centru Cazina dominira kružni tok oko kojeg su smještene općinska vijećnica, bivša gimnazija i druge lijepo uređene i obnovljene zgrade. Bar je meni bilo prijatno sjediti tu na klupama i uživati u toplom danu, posebno nakon šetnje do džamije.
Ono po čemu je upravo taj trg još značajan je to što se tu 1942. godine Tito obratio javnosti, okupljenom narodu. To je bilo njegovo prvo javno razotkrivanje, jer je do tada bilo poznato da postoji komandant koji se zove Tito, ali se nije znalo ko je u pitanju.
Trenutno je ulica koja vodi od te raskrsnice kroz staru čaršiju u fazi renoviranja pa je taj dio bio malo pust, ali vjerujem da će po završetku radova biti užitak prošetati ovuda.
Zanimljiva je džamija u Cazinu. Nalazi se u Starom gradu Cazin. Zidine grada su nastale u srednjem vijeku, a kasnije su proširene dolaskom osmanske vlasti u Cazin. Centralno mjesto unutar zidina zauzima Gradska džamija čiji se nastanak veže za dolazak Ferhat paše Sokolovića 1576. godine u Cazin. Džamija je tu bila do rušenja 1879. godine, a na njenom mjestu je nastala nova, kamena džamija.
Sa ove lokacije se pruža prelijep pogled na grad Cazin i zaista je to jedno predivno mjesto.
Stari grad Ostrožac
Ono što svakako morate posjetiti ako vas put dovede u ove krajeve jeste stari grad Ostrožac. Od kako sam vidjela njegove fotografije ja sam imala želju da ga vidim uživo pa smo se zaputili tamo. Ne znam kako sve izgleda u neko drugo godišnje doba, ali je toplo, septembarsko jutro sigurno jedno od njegovih najboljih scenografija. Lišće koje tek pomalo mijenja boju i opada, sunce koje ne prži nego grije taman da možeš uživati u tišini sjedeći na klupi i zamišljajući kako je bilo živjeti tu par stotina godina ranije.
Istorija ovog starog grada je toliko kompleksna i duga da ja to neću prepričavati, nego ću vam ostaviti link ovdje pa možete sami pročitati kako je nastao i ko je sve tu boravio i vladao tokom godina.
Činjenica je da je ovaj stari grad drugačiji od ostalih koje možete vidjeti u BiH, a posebno je tu zanimljiv dvorac koji je izgradio Lothar von Berks i koji bi zaista vrijedilo obnoviti. Unutar zidina starog grada se decenijama održava i kiparska kolonija, a dosta radova možete vidjeti tu na licu mjesta. Baš se nekako lijepo uklapaju u sve i iskreno se nadam da će općina Cazin ili kanton malo više poraditi na promociji, ali i uređenju. Sigurna sam da postoje neki projekti Evropske komisije ili tako nekih institucija na koje bi se moglo aplicirati i koji bi mogli pomoći da ovi turistički biseri zasijaju u punom sjaju.
U povratku nazad vrtim u glavi onaj termin “ljuta Krajina”, koji se inače veže za ove krajeve. Znam da je nastao zbog istorijskih dešavanja i definitivno nema veze sa osjećajem koji ja nosim iz ove posjete. Naime, ljudi koje upoznah su sve samo ne ljuti i dočekali su me raširenih ruku, tako da mogu samo reći kako bi mogli brendirati i gostoprimstvo kao svoju karakteristiku. Taman dovoljan razlog za neka nova druženja i posjete, zar ne?
— 
— 
