Autor: Hana Kazazović

Prije par dana prijateljica na Facebooku napisa status koji kaže ovako:

Neću više nikoga zvati na ručak ili večeru. Kad budem zvala reći ću “Dođite da se igrate svojim mobilnim telefonima dok jedete”

Po broju komentara kod nje sam vidjela da je to nešto što mnogima smeta. Naravno, nisu mi trebali komentari da to vidim, dovoljno je da se okrenemo oko sebe i vidjećemo ljude koji sjede za stolom u društvu i gledaju u telefon umjesto u onoga sa kim piju kafu ili jedu.

Šta nam to govori?

– Da smo toliko postali ovisni o provjeravanju telefona toliko da više ni ne primjećujemo da on vlada nama a ne mi njim?

– Da su nam puno interesantniji ljudi sa društvenih mreža koje možda i ne poznajemo najbolje od osobe sa kojom upravo sjedimo?

Da, takvo ponašanje upravo govori o nama bar jednu od ove dvije stvari. Možda to sebi ne želite priznati, ali to je istina. I iz iskustva vam govorim – uopšte se nije jednostavno suočiti sa ovim. Mnogima je zaista teško suzdržati se i ostaviti telefon na miru neko vrijeme.

Ja nisam bila svjesna da pretjerujem sa tim dok me jednom nije opomenula jedna od osoba do čijeg mišljenja držim najviše na svijetu. Opomenula me mama rekavši kako ne vidi poentu u mojim dolascima kod njih i fiktivno provedenom vremenu sa njom i tatom dok istovremeno veći dio tog vremena provedem piljeći u telefon. Prvo me to što je rekla zabolilo jer sam na momenat htjela da se branim i da pričam kako ja to pratim površno a u stvari slušam njih i slične stvari. A onda sam se zamislila i priznala sebi da je 100% u pravu i da nema teoretske šanse da imam toliki kapacitet mozga da mogu jednako biti prisutna i sa njima i na mrežama. Od tad se trudim da telefon ne diram kad sam u bilo čijem društvu osim kad baš moram zbog posla. I evo, mjesecima nakon takvog ponašanja vam moram priznati da ništa nisam propustila niti sam imala nekih posljedica zbog toga.

Ono što svakako mogu potvrditi kao prednost je činjenica da sad dobro zapamtim sve što mi se priča jer sam prisutna tokom razgovora, te da osim toga puno više uživam u druženjima sa ljudima.

Malo ovo bolesno zvuči, jer ne radim ništa novo od onog što je svima nama bilo normalno do prije par godina. Nervira i to što čovjek olako dopusti da tamo neka sprava utiče na njegovo ponašanje i odnose sa ljudima, te da mora ulagati dodatni napor da bi se od toga odbranio. Vrlo malo ljudi znam koji mogu onako sami od sebe dozirati svoje korištenje društvenih mreža i da na njih trošiti samo neko razumno vrijeme. Većina mora, da bi postigla kakvu takvu kontrolu, privremeno ili trajno ugasiti naloge na svojim profilima, jer je navika puno jača od njihove volje.

Naše volje, da se razumijemo. I ja često blokiram pristup internetu da bih mogla na miru završiti neki posao, da mi ne bi ruka letila na Facebook ili Twitter. A kad hoću na miru popiti čaj sa nekim ili provesti baš vrijeme sa tom osobom bez ometanja telefonom, onda ga uglavnom ostavim u torbi, da mi nije na očima. Samo na taj način mi ruka ne leti da “samo na sekund provjerim šta ima”.

Dakle, ukoliko vam je stalo do ljudi sa kojim sjedite ostavite telefon, najbolje u torbu. Nećete ništa važno propustiti za sat, dva druženja na staromodni “oči u oči” način, a osjećaćete se bolje. Nemojte da vam sad pričam kako ima zvono, ako bude gorilo negdje već će vas neko nazvati. Još uvijek, srećom, ovi pametni telefoni imaju i tu funkciju poziva, zar ne?

E sad, ukoliko vam nije stalo do tih ljudi, onda ne znam šta da vam kažem. Da ne provodite vrijeme sa njima, osim ako ne morate? Ili da vam i takvo vrijeme bude prilika za vježbu samokontrole, da vidite koliko dugo možete izdržati bez provjeravanja online ljudi?

U svakom slučaju, poenta je da pokažete da ste u vezi “telefon – vlasnik” vi gazda i da vi odlučujete koliko ćete vremena provesti zajedno.